GOOD inicijativa i Institut za društvena istraživanja u Zagrebu su 8. veljače organizirali ekspertni forum na temu radikalizacije mladih. Eksploratorno kvalitativno istraživanje percepcije mladih o radikalizaciji u Hrvatskoj na forumu su predstavili istraživači Kosta Bovan i Milica Vučković s Fakulteta političkih znanosti i Marko Kovačić iz Instituta za društvena istraživanja.

Forum je otvoren prikazom različitih interpretacija i razumijevanja pojma radikalnosti te objašnjenjem da nacionalna tijela, pa tako i SOA, uglavnom imaju vrlo usko razumijevanja radikalizacije i percipiraju je gotovo isključivo kroz ekstremističke oblike islama.

Međunarodna mreža RAN (Radicalization Awareness Network) je u tom smislu dala značajan doprinos u pokušaju sustavnog razumijevanja radikalizacije. No, i dalje postoji nedostatak kvalitetnih empirijskih istraživanja, i globalno, a pogotovo u RH.

Dosad se profiliralo nekoliko teorijskih pristupa radikalizaciji:

1. Tzv. anglosaksonski model, koji radikalizaciju promatrana kao proces postajanja džihadistom,
2. Model dvije piramide, koji razlikuje radikalizaciju u ponašanju i radikalizaciju u mišljenju, pri čemu oba procesa uključuju nasilje,
3. Sociokulturni pristup, koji promatra radikalizaciju kroz promjene diskursa i afirmira teze o sukobu civilizacija,
4. Tzv. alternativni pristup, koji je izrazito kontekstualno usmjeren.

Radikalizacija se u javnom diskursu u Hrvatskoj ali i u EU općenito interpretira mahom s negativnom konotacijom. Ovakav diskurs pak omogućava i olakšava isključivanje ne-dominantnih diskursa i ideja iz javnog prostora, što može biti i neopravdano.

U RH je zauzimanje upravo alternativnog pristupa bilo potrebno budući da se RH nije suočila s tipom ekstremističkog djelovanja kao zapadnoeuropske zemlje i ostali okviri nisu se pokazali korisnima za hrvatski kontekst.

Koristeći metodu fokus-grupa provedenih s mladima u dobi od 15 do 30 godina u šest sredina u Hrvatskoj, autori su pokušali istražiti percepciju mladih o tome tko su „tipični“, a tko „radikalni“ građani, odnosno „tipični“ i „radikalni“ mladi.

Autori studije u hrvatskom kontekstu uvažili su tu kontekstualnu specifičnost i krenuli od definicije radikalizma kao odlučnog odbacivanja statusa quo, odnosno dominantne kulture i normi, koje u hrvatskom kontekstu u praksi uglavnom za većinu znače vrijednosni i politički okvir desnog centra. Radikalni stavovi i djelovanje su oni koje karakterizira želja za temeljitom i hitnom promjenom dominantnih vrijednosti i/ili političkog režima koju može i ne mora pratiti upotreba nasilja. Budući da su recentnim istraživanjima među mladima detektirani autoritarizam, etnocentrizam, sklonost homofobiji i izostanak demokratskih kompetencija, mladi su posebno izloženi utjecajima koji mogu doprinijeti njihovoj radikalizaciji.

Prema iskazima mladih, „mainstream“ građane i mlade karakterizira apatija, neinformiranost, podložnost manipulaciji, izostanak solidarnosti, sklonost tzv. single-issue aktivizmu te izostanak kompetencija za participaciju. S druge strane, radikalne građane i mlade percipiraju kao osobe koje se pridržavaju čvrsto usađenog seta vrijednosti kojima se razlikuju od mainstreama, sklonost javnim istupima i javnoj artikulaciji svojih vrijednosti i stavova, solidarnost s istomišljenicima i sklonost stavu da cilj djelovanja opravdava sredstva. Usto, mladi mainstream vrijednosti tipično karakteriziraju vrlo negativnim označiteljima, poput „korozivne apatija“ koja koči solidarnost i djelovanje za zajedničko dobro, a za što krive vlastitu pasivnost i lijenost te nekompetentne vlade. Navode kako se osjećaju okovanima u sustavu i kao da nema mogućnosti da se išta mijenja.

Autori su predstavili neke od iskaza iz fokusnih grupa koji pokazuju razlike u poimanju toga što je to radikalno, ali radikalnost uglavnom doživljavaju kao odstupanje od norme i zanesenost i iako ne isključivo, uz nju uglavnom vežu negativne konotacije. Nasilnu radikalizaciju kao proces koji bi se odvijao u populaciji mladih u pravilu ne prepoznaju.

Suautor studije Marko Kovačić je dodao kako u Hrvatskoj u formalnom ili neformalnom smislu deklaratorno postoji građanski odgoj i obrazovanje i neki drugi kanali za demokratski utjecaj mladih, ali oni u praksi slabo funkcioniraju i političkim elitama nije nimalo stalo osnaživati politički kompetentne i kritički misleće mlade. Novi prijedlog kurikuluma GOO je podjednako neadekvatan i neće doprinijeti promjeni jer ne sadrži nikakav emancipatorni potencijal, a školski sustav ne želi ni na koji način promicati stavove koji bi doveli u pitanje postojeće strukture moći.

U tom smislu, mladi ljudi pokazuju svojevrsnu nemoć te sami iskazuju da ne znaju kako doprinijeti pozitivnim promjenama pa se povlače i distanciraju od društva ili fizički traže bolju budućnost izvan Hrvatske.

Da treba uzeti u obzir važnost obrazovanju za emancipaciju i doprinos pozitivnim društvenim promjenama kao i otvaranja novih kanala za društveni angažman mladih prepoznalo se na deklaratornoj razini i u javnim politikama, ali ove aktivnosti još nisu podržane u dovoljnoj mjeri u praksi. U kontekstu aktivnosti koje podržavaju solidarni društveni angažman mladih spomenute su Europske snage solidarnosti (European Solidarity Corps), nova inicijativa Europske unije koja omogućava mladima između 18. i 30. godina života da se volonterski uključe u razdoblju između dva mjeseca i 12 mjeseci u projekte korisne za ljude i zajednice od pomoći kod prirodnih katastrofa, doprinosu društvenim ciljevima ili radu s različitim skupinama u potrebi kao što su izbjeglice. Misija ovog programa je okupiti mlade da zajednički doprinesu uključivom društvu, podrže ranjive skupine i odgovore na društvene izazove. Ovdje se fokus pomiče s mladih kao skupine u riziku od nasilne radikalizacije ili otuđenosti, u mlade koji doprinose pozitivnim promjenama. Samo je pitanje u kojoj mjeri i za koliko mladih kao društvo otvaramo prostore za djelovanje.