Nedavan posjet Saboru nije bio toliko zanimljiv koliko je poslužio utvrđivanju mojih prijašnjih pretpostavki i udaljavanju od “seljačkih” stereotipa o ljudima koji tamo rade.
U jednu ruku sam izgubio tu, ne stečenu već naučenu razinu poštovanja prema političarima, jer su, znajući da ih promatramo mi i svi koji gledaju prijenos sjednice, nastavili besramno spavati i gledati sadržaje nevezane za sjednicu na svojim mobitelima/laptopima/tabletima za vrijeme govora Vesne Škare-Ožbolt i Jadranke Kosor. Time su pokazali da nisu ništa bolji, ili vrjedniji od prosječnog učenika kojemu je dosadno na satu geografije. Nasuprot tome sam se pozitivno začudio kada su, odgovarajući na naša pitanja, političari iz naše izborne jedinice dali točnu statistiku vezanu za broj nezaposlenih, cijene nekretnina i sve odluke i stanje poslovanja koje su firme u našoj županiji zaključile.
Također ugodno iskustvo je bilo vidjeti te ljude kako vuku pametne poteze odgovarajući na naša pitanja s klasičnim predizbornim sloganom: ˝JA znam što je rješenje NAJvećeg problema˝ pokušavajući se pokazati u našim očima kao vitezovi u sjajnom oklopu sa sigurnim planom kako sasjeći ogromnu neman na geometrijski jednake komadiće koji će prehraniti svih 85 tisuća stanovnika Virovitičko-podravske županije jednako i dovoljno. Nadovezujući se na riječi svojega kolege kako bi mu dodatno ulaštili oklop i demantirajući odgovor kolege iz duge stranke, davali su dojam kao da se pokušavaju zadržati na pitanjima za koja su pripremali odgovore i time izbjeći pitanja na koja ne bi našli odgovor. Uglavnom, promijenio se način na koji vidim političare. Slušajući ih shvatio sam da su i oni ljudi kao i ja, da su išli u istu školu kao i ja i da je jedan od njih vjerojatno rasklimao stolicu na kojoj ja sjedim pod satom politike. Oni nisu neka nadbića koja nemaju limit koncentracije da sve smatraju zanimljivim i vrijednim njihove potpune pažnje.
Također mi je drago da u Saboru sjede ljudi koji su dovoljno inteligentni i sposobni održati reputaciju.

Ovo mi nije bio prvi posjet Hrvatskom saboru pa sam otprilike znala što me očekuje. Nikad uživo nisam gledala sjednicu Sabora pa sam se tome posebno radovala. Ali onda je uslijedilo razočaranje, od 151 saborska zastupnika došlo je svega njih nekoliko. Oni koji su ipak došli radili su sve samo ne slušali kolege, većina njih je pričala ili tipkala po mobitelu ili laptopu. Drago mi je da smo došli baš kada je govorila bivša premijerka Jadranka Kosor. Zatim smo se uputili u dvoranu gdje su nas dočekali zastupnici među kojima su bili i neki iz naše županije. Neke od njih sam poznavala od prije, ali za neke sam tada tek prvi put čula. Postavili smo im nekoliko pitanja na koja su oni očekivano odgovorili diplomatskim odgovorima te su brojnim digresijama pokušavali skrenuti s teme.
Posebno nas je zanimalo zašto su Zagrepčani imali besplatne udžbenike, a učenici u ostalim županijama, puno siromašnijim od Zagreba, ne. Jasno nam je da besplatne udžbenike u Zagrebu nije osigurala vlada, nego gradski proračun, ali nam je isto tako jasno da naš gradski proračun nema toliko novaca. Njihov odgovor naravno bio je da je Grad Zagreb puno bogatija i zastupljenija županija od Virovitičko- podravske županije, tako ispada da su neki jednostavno rođeni pod sretnom zvijezdom. Sigurna sam da bi se u proračunu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa našlo novaca za udžbenike svih učenika u Hrvatskoj kada bi se svake godine promijenilo po nekoliko udžbenika, a tako bi i roditeljima bilo puno pristupačnije. Htjeli smo im postaviti još puno pitanja, ali vremena je bilo premalo, a njihove digresije predugačke. Pošto mi je stric radio u Saboru čula sam puno priča o stanju u Saboru, ali i o zastupnicima, tako da mi ovo nije bilo ništa novo.
Nadam se da ću opet imati priliku posjetit Sabor i razgovarati sa zastupnicima.

Posjet Saboru je bilo poprilično jedno novo iskustvo za mnoštvo učenika, kao i kratko slušanje sjednice i pogled na dvoranu gdje sam imao priliku vidjeti mnoge poznate političare.
Na ulasku u Sabor dočekala nas je kontrola koja je podijelila učenike dvije grupe kako bi nam pokazali dvorane, umjetnosti ali i samu sabornicu. Kasnije nas je vodič uputio u dvoranu gdje se nalazilo nekoliko zastupnika koji su se veoma srdačno predstavili i dopustili nam da ih upitamo svoja pitanja koja nas zanimaju. Iako su isprva svi šutjeli, mene je zanimao način na koji rade kako bi zadržali ljude sa završenim fakultetskim obrazovanjem unutar Republike Hrvatske.
Naizgled mi se činilo da će ipak konkretno odgovoriti na moje pitanje, međutim kasnije se to pretvorilo u pravu debatu i međusobnu raspravu između samih zastupnika, što je potvrdilo činjenicu da čak i oni, kao i svi drugi ljudi, imaju veoma različita mišljenja u vezi brojnih tema. Iako se na moje pitanje nije konkretno odgovorilo, bilo je zanimljivo slušati debatu i razna silaženja s navedene teme kako bi se i zbjegao odgovor. Posjet Saboru ostavio je jako pozitivan dojam i proširio moje vidike vezane za politiku i izmijenio moja mnoga gledišta na budućnost. Iako je stanje u državi teško, spoznali smo da naši političari ipak žele stvoriti
određene preduvjete kako bi poticanjem iz mnogih fondova i napornog rada uspjeli stvoriti povoljne uvjete vezane za napredovanje države u gospodarskom, ali i intelektualnom području. Također mi se svidio prijateljski način saborskih zastupnika u želji da ih pitamo svoja pitanja.
Smatram da je ovaj posjet glavnom gradu Republike Hrvatske bio veoma kvalitetan i meni jedan od najdražih.

Jednog kišnog jutra hrpica saborskih zastupnika dobila je posao da odgovori na nekoliko pitanja djeci iz srednje škole. Naravno, kao i svaki drugi posao koji su ikada dobili, nisu se proslavili učinkovitošću. Odgovori na nekolicinu konkretnih pitanja kao „što se radi da se mlade zadrži u državi?“ i slično su bili – slijedite svoje snove (kao da to nismo čuli do sad). U tom trenutku sam zaboravila da sam u Saboru i pomislila da možda gledam neki dječji motivacijski program ili slično. Još k tome, nesložnost koja je vladala prostorijom bila je, meni osobno, a kako sam vidjela i svima ostalima, jednostavno smiješna, ali kad malo bolje promislim i tužna. Svaki zastupnik koji je došao je imao svoje mišljenje o tome koji je najvažniji problem, što je sasvim u redu, ali su očito svi oni osjećali potrebu da svom kolegi kažu da je u krivu (kao da za to nemaju dovoljno vremena na sjednicama), umjesto da poslušaju što mi imamo za pitati. Ne govorim da bih ja taj posao bolje obavila, baš nasuprot.
Ali iz tog razloga ja nisam u njihovim stolicama te mi biramo ljude koji su navodno sposobni voditi našu državu, a meni osobno se nisu previše dokazali. Sve se treba napraviti, u planu je godinama, ali država nema novaca, a o našoj županiji bolje da ni ne govorimo. Propadamo jer nemamo dobru prometnu povezanost, a kako se meni čini, nećemo ju ni imati u bližoj (daljoj) budućnosti. Ljudi odlaze, i neka. Bolje za njih. Udžbenike plaćamo, na izložbe moramo putovati tri sata zato što živimo u Slatini, a ne Zagrebu. Županija jednostavno nema novaca da financira obrazovanje ljudi u čijim rukama ostavlja svoju budućnost. Sve u svemu, što se sadržaja odgovora tiče zastupnici su bili razumljivi, ali bez novih stvari za nadodati tako da ih je bilo gotovo i besmisleno slušati. Do riječi je stvarno bilo skoro i nemoguće doći. Oni koji su
zapravo imali nešto za reći su jedva dolazili do riječi, a i tu i tamo bi ih netko prekinuo da se „nadoveže“.
Nisam ni pokušavala, nisam imala nikakvih pametnih pitanja, a i da sam imala, ne bi vrijedilo truda koji zahtjeva da te riječi izađu iz mojih usta jer bi odgovor na jedno pitanje bio sat vremena dug i beskoristan, a svodio bi se na to da ja samo trebam učiti i da će se sva vrata otvoriti ispred mene. Da mi sada netko kaže da je u proteklih nekoliko godina naš Sabor nešto izglasao jednoglasno (ili barem približno jednoglasno) rekla bih mu, bez okolišanja, da je prljavi lažov.

Na ulasku u Sabor nalaze se zaštitari čije smo kontrole morali proći prije ulaska u ostale prostorije Sabora.
Nakon toga nas je dočekao vodič koji nas je proveo i upoznao sa zgradom u kojoj rade naši političari. Na naše iznenađenje u Saboru nas je dočekalo devetero saborskih zastupnika. Nakon što su nam se predstavili, postavljali smo im pitanja koja su se uglavnom ticala naše županije i problema nezaposlenosti te školstva i kako zadržati mlade obrazovane ljude u našoj domovini. Iako smo dosta vremena proveli sa saborskim zastupnicima, uglavnom konkretne odgovore na naša pitanja nismo dobili. Ništa neočekivano. Nakon nekog postavljenog pitanja, političari su, umjesto da nam odgovore, počeli proturječiti jedni drugima te su polako počeli ulaziti u raspravu koja umalo da nije završila svađom.
Nakratko smo bili prisutni i saborskoj sjednici koja se održavala za vrijeme našeg posjeta. Ponašanje političara za vrijeme odvijanja sjednice me doista iznenadilo. Oni su za vrijeme obavljanja svog posla vrlo opušteni te izgleda kao da nemaju neki interes za posao koji obavljaju. Doimalo se kao da među saborskim kolegama ne postoji neko poštovanje i interes za nas i ostale ljude koji ih promatraju. Naime, za vrijeme održavanja govora J. Kosor i V. Škare-Ožbolt ostali zastupnici bili su potpuno zaokupljeni nekim drugim stvarima (razgovorima na mobitel, obavljanjem nečega na laptopu i sl.) ili čak možemo reći da nisu zaokupljeni ničim, te da su u sabornicu došli “malo odmoriti”. U prostoriju gdje se odvija sjednica, političari ulaze i izlaze kako im je volja. Na njima se ne primjećuje neka posebna zainteresiranost za posao koji obavljaju kao i za državu i narod koji ovise o njima. Za njih je možda svaki radni dan rutina koju trebaju obaviti, no mnogo njih vjerojatno ne shvaća ozbiljno svoj posao, jer da nije tako, u našoj bi državi moglo biti bolje stanje nego što jest.

Od stopedesetjednog zastupnika na razgovor s nama mladima došlo je njih devetero. Bernardić, Flego i Holy su nam preporučili da što više učimo i obrazujemo se, smatraju da je u tome ključ osobnog uspjeha. Češek, Đakić i Žagar su rekli da je problem Slatine i naše županije općenito loša prometna povezanost sa Zagrebom i da se zbog toga iznimno malo ulaže u Slatinu. Smatraju da je rješenje problema gradnje ceste kojom bi se od Zagreba do Slatine stiglo za sat i pol vremena. Na pitanje jednog učenika kakvu perspektivu daje Hrvatska u vezi zaposlenja i boje li se snažne emigracije iz naše države nitko od zastupnika nije dao konkretan odgovor; slažu se da je to veliki problem.
Naveli su da su iznimno bitni gradonačelnici i načelnici te su naveli primjer male općine u Karlovačkoj županiji koja je s ruba bankrota s iznimno velikim stupnjem nezaposlenosti došla do razine stabilne općine. Također su spomenuli da je kreativnost iznimno na cijeni, da trebamo perspektivne mlade ljude. Svatko od zastupnika je pokazao zavidnu vještinu govorenja, došlo je i do jedne male svađe između pripadnika HDZ-a i SDP-a. Nakon razgovora sa zastupnicima nakratko smo pogledali sjednicu Sabora. Sabornica je bila poluprazna, većina zastupnika se došetavala, pričala na mobitel (Ivan Šuker) ili zujali u prazno i pričali (Vesna Škare Ožbolt i Jadranka Kosor).
Posjet Saboru smatram veoma poučnim za svaku osobu koja ima barem malo afiniteta prema politici. U potpunosti se slažem s izjavom zastupnika Flege da je problem Hrvatske mentalitet „neka netko drugi napravi nešto za nas“, slažem se da smo kao narod pasivni te da puno pričamo, a malo činimo. Većina građana RH ima negativan do izuzetno negativan stav prema našim političarima ( ma svi su oni lopovi i dangube“) . Ono što se dalo uočiti u razgovoru sa zastupnicima je da većina građana ne bi mogla postaviti adekvatno pitanje našim zastupnicima te da bi ih oni „spustili“ s dvije rečenice. Smatram da je ključ terenske nastave na kojoj smo bili osvijestiti nas mlade ljude o važnosti politike: „Ako se ne budemo bavili politikom, politika će se baviti nama.“

Posjet Hrvatskom saboru ispunio je sva moja očekivanja. Ta očekivanja nažalost nisu bila pozitivna. Sva dosadašnja mišljenja o političarima su potvrđena. Oni će učiniti sve da budu u pravu i ostanu na vlasti pa makar to značilo doći sjesti i svađati se pred četiri razreda učenika koji bi trebali steći nekakav dobar dojam o njima. Oni su svoju prepirku pojasnili riječima: “Kolega je iz suprotne stranke pa mu moram proturječiti”. Odgovori na naša pitanja bili su vrlo loši i indirektni. Većinom se krivnja pripisivala našoj županiji i našem gradu, za koje iako se oni “trude” ne mogu ništa učiniti.
Jedini iskreni, ujedno i žalostan odgovor, je bio taj da nas ne mogu zadržati u našoj zemlji i da ne znaju kako, što još više pokazuje da ne rade ništa drugo osim što sjede i tipkaju po mobitelima i ostalim spravama dok čekaju da im prođe vrijeme sjednice za što dobivaju plaću. Trebalo bi biti i pozitivnih strana no ja ih nisam vidio niti čuo. Svaki plan koji bi jedan političar iznio, drugi bi pobio te tako u krug, što me zapravo tjera da se zapitam kako mi (Hrvatska) uopće funkcioniramo kao država ako se ne može dati konkretan odgovor na jedno pitanje. Sve u svemu posjet Saboru je bio solidan. Bar smo vidjeli kako to sve izgleda “uživo”.

Ne tako davan posjet Zagrebu, konkretnije Zagrebačkoj burzi i Hrvatskom saboru jako mi se svidio, ne samo zbog izostanka s nastave tog dana nego i mnoštva prikupljenih saznanja.
Na samom ulazu u sabor ostao sam iznenađen zbog visoke razine zaštite koja odmah ostavlja dojam velike važnosti tih ljudi koji tamo “rade”. Ulaskom u Sabor, točnije na galeriju, nisam se baš ni iznenadio ponašanjem pojedinih saborskih zastupnika koji su znajući da ih promatramo mi, a i ostatak Lijepe Naše, nisu se mogli maknuti od svojih tableta, mobitela i ostalih stvarčica i barem se pretvarati da slušaju. Jako sam se začudio malom prostoru u saboru, na TV-u je ta prostorija izgledala puno veća. Ulaskom u prostoriju u kojoj su nas dočekali, pojedini zastupnici/zastupnice su mi iz nekog razloga namamili osmijeh na lice, međutim nije mi se baš svidio dolazak zastupnika iz naše izborne jedinice jer sam njih, možemo reći već vidio.
Kada smo mi učenici postavljali pitanja po mom mišljenju to nije baš dobro ispalo, mislim da smo možda na satu politike, autobusu ili nekom od stajališta trebali malo raspraviti i postaviti 2-3 glasnogovornika koji bi postavili normalna pitanja. Nisam siguran jesu li zastupnici pokušali pobjeći od konkretnih odgovora na naša pitanja ili su se možda čak više potrudili te nas pokušali zaokupiti dugačkim odgovorima kako bi čak i učenik koji je postavio pitanje, to isto pitanje zaboravio. Međutim, odgovori koji su u sebi sadržavali točne postotke (koji su više manje točni/istiniti) koje je uglavnom iznosio gospodin Đakić koji je ipak bio najstariji član tog dijela zastupnika koji su odvojili svoje vrijeme kako bi se malo pozabavili s nama (iako su nas se brzo riješili).
Zgrozio sam se izjavom jednog od zastupnika koji je preporučio nama mladima da iselimo iz zemlje na par mjeseci pa da se vratimo, po meni je to u prijevodu značilo kako bi mi trebali napustiti zemlju, gadno se namučiti da bi zaradili koji euro i taj euro ubaciti u državni proračun dok nas u isto vrijeme ta zemlja tjera van i ne omogućuje nam skoro ništa. Nakon toga izbila je svađa oko monetizacije autocesta, nisam siguran što bih u vezi toga rekao, ako država o koncesiju da autoceste i s njom narednih 40 godina upravlja koncesionar koji kroz to vrijeme plaća kredit za te autoceste i sigurno zarađuje jer tko bi se upustio u posao u kojemu više gubi nego dobiva, kako se njemu to isplati, a državi ne. Na red je došla i tema u vezi školstva, konkretnije školskih udžbenika.
U trenutnom stanju u kojemu se nalazi država, a i županija mislim da jedinice lokalne samouprave nisu baš u mogućnosti priuštiti kupnju udžbenika (uglavnom zbog gradnje novih škola koje sada baš I nemaju neku svrhu), a nova izdanja poput udžbenika iz matematike, fizike i ostalih znanosti koje se nisu mijenjale od davnih dana, čista su krađa novca kojeg ljudi uglavnom nemaju samo kako bi se uz to i visoke poreze krpao proračun.

Moja očekivanja nisu bila osobito velika s obzirom na to da ne pratim baš politička zbivanja, no svakako su bila veća od onoga što nas je dočekalo. Iako smo imali sreću što smo prisustvovali sjednici Hrvatskog sabora, te što smo imali priliku ”razgovarati” sa čak devet zastupnika, dojam na mene nije ostavljen. To je bio sve samo ne razgovor sa zastupnicima, koji su nabacivali svoje stavove da je skoro došlo do svađe. Imali smo premalo vremena za pitanja koja smo pripremili za njih, mada promotrivši odgovore na postavljena, koja su bila
takva da pričaju sve ostalo samo ne ono što je trebalo, nije bilo ni potrebe za tim.
Uglavnom nas je zanimalo trenutačno stanje u kojem se nalazi naša županija, osobito školstvo. Po njihovom su za to stanje su odgovorni ljudi na području n aše županije, jer ne poduzimaju ništa kako bi se stanje promijenilo, a ne oni. Nakon razgovora, imali smo priliku gledati zasjedanje, za koje sam mislila da će biti zanimljivije uživo. No samim njihovim ponašanjem na sjednici su potisnuli to očekivanje. Ponašaju se gotovo približno kao mi u školi, nadobacuju jedni drugima, zadubljeni su u svoje sadržaje na mobitelima, laptopima, tabletima. Vidjevši to, zaključila sam kako je njihov posao možda i najlakši. Nakon sjednice, voditeljica nas je provela kroz ostale prostore pričavši o značaju i funkciji pojedine prostorije Hrvatskog sabora.
Pri završetku obilaska same zgrade, napustili smo je s pitanjem hoće li netko od nas za par godina postati zastupnik, jer možda baš mi budemo oni koji će uspjeti promijeniti n e baš optimistično stanje u kojem se nalazimo.

Posjet Saboru vjerojatno su svi uzbuđeno iščekivali, kao i ja. Zanimalo me je sve, kako funkcionira i na koji način oni odlučuju o važnim pitanjima i zakonima koji se odnose za sve građane Republike Hrvatske. Srećom, kada smo došli tamo, u tijeku je bila sjednica, pa smo stvarno mogli i uživo vidjeti kako izgleda jedna politička rasprava. Vjerojatno smo svi na TV-u gledali rasprave na sjednici, političare koji aktivno sudjeluju i slušaju, misleći stvarno da nešto rade. Tako je barem kamera snimala, tj. “namještala”. Međutim uživo, ispostavilo se da je to sve samo ne sudjelovanje na sjednici. Pola zastupnika nije ni došlo, a i ona manjina što su prisustvovali ponašali su se kao neodgovorni srednjoškolci. Prizori su bili svakakvi; od tipkanja po mobitelu, laptopu, zijevanja do upiranja prstom u nas gore na galeriji. To je sve pomalo izgledalo smiješno. Po tom se činilo da baš svatko može biti saborski zastupnik.
No kasnije smo imali i prilike porazgovarati i postaviti pitanja našim predivnim, marljivim zastupnicima. Na pitanje zašto Zagrepčani imaju besplatne udžbenike dobili smo i jasan odgovor; nisu oni krivi što je Virovitičko-Podravska županija siromašna. Postavili smo im slična pitanja u vezi mladih na koje smo dobili odgovore koje već i znamo. Više od tri pitanja nismo ni stigli postaviti jer su oni neprestanim digresijama i prepucavanjem trošili vrijeme. Iskreno, pola toga nisam ni razumjela jer su davali ekskluzivne (očekivane) političke odgovore. Jedino što mi je bilo jasno jest savjet Davora Bernardića, predsjednika SDP-a grada Zagreba i diplomiranog fizičara: “Ma samo učite, učite i učite.” (izjava dana po nekoliko puta).
Mislim da nisu izabrani bez razloga i da barem neki žele popraviti stanje u Hrvatskoj, no to nije moguće ako se ne slože oko ideja i ne surađuju zajedno.

Svega tri pitanja za 45 minuta. Do tog dana u Saboru nisam znao da netko može toliko razvući jednu temu i pričati kojekakve gluposti, a ne o onome o čemu je prvobitno pitanje bilo, samo kako bi pokušali izbjeći moguća „škakljiva“ pitanja. Jedno od tih tri pitanja bilo je i pitanje školskih udžbenika. Zašto djeca iz Slatine nemaju pravo na besplatne knjige dok djeca u Zagrebu da. I naravno, ništa novo nisu ni rekli, a to da je Slatina propala, što se zna već odavno. Zagreb glavni grad, čvorište svega u Hrvatskoj, povezan, razvijen, i naravno da će ostati novaca za udžbenike, dok Slatina, mali grad (jedva), nepovezan, bez ikakvih projekata, siromašan, jednostavno nema novaca za tako šta, sve ovisi o lokalnoj upravi.
I onda smo došli na to što mladi trebaju napraviti, kako naći posao, a na što su oni jednostavno rekli da mladi trebaju otići u inozemstvo na 2-3 mjeseca pa se vratit u Hrvatsku. Ja smatram da nakon što bi vidjeli kako je život bolji dalje nego u Hrvatskoj da ne bi ni razmišljali o povratku. Jednostavno im se vidi po licu da ne znaju što napravit, izgubljeni su, no oni pokupe svoju plaću i sretni su. Što se pogotovo vidjelo na Peđi koji se cerekao sa svojim prijateljem, dok je Đakić već 20 minuta odgovarao na pitanje kojeg se sigurno ni sam nije sjećao. Na temu koncesije autoceste, Holy iijoš jedan su pokušali poboljšati već dosadnu atmosferu svađom, no baš kad je postalo zanimljivo, pokazali su nam gdje su vrata i ispratili van.

Nedavno smo mi, učenici 4. razreda posjetili Hrvatski sabor. Taj posjet je samo potvrdio naša mišljenja o saborskim zastupnicima, njihovom poslu i predanosti onom što rade.
Prije nego što smo i krenuli u Zagreb, svi su nam već rekli ono što smo već otprilike i znali; da će u širokom luku zaobilaziti konkretne odgovore na pitanja koja im postavljamo, smješkati se i govoriti o nečemu sasvim desetom od onog što smo ih pitali. No dobro, nekako smo im zapravo i dali priliku da nas uvjere u suprotno, ali naravno ništa od toga. Nakon kontrole na ulazu koju smo svi morali proći kako bi uopće i ušli u Sabor, uputili smo se u galeriju i promatrali sjednicu koja se u to vrijeme održavala. Prvo što smo vidjeli je bio poprilično mali broj političara koji je tamo bio, a i ti što su bili su uglavnom pričali, tipkali po mobitelima ili malo “ubili oko” dok je Vesna Škare-Ožbolt držala govor. Nekoliko minuta kasnije govor je držala i Jadranka Kosor, ali ni njoj ostali političari nisu davali preveliku pažnju. Sjednicu nismo previše gledali, ali i to što smo vidjeli je bilo i više nego dovoljno da dođemo do nekih zaključaka.
Nakon gledanja sjednice, uputili smo se u prostoriju gdje nas je već čekalo nekoliko političara koji su odrasli u našem kraju pa navodno znaju nešto o nama i našim problemima. Svatko od njih nam se lijepo predstavio govoreći kako je i on išao u našu školu i bio jedan od nas, “običnih ljudi”, a sad radi u Saboru. Krenuli smo im postavljati pitanja, oni su tu sipali kao iz rukava podatke o nezaposlenosti i stanju naše županije, a ipak se dalo i istumačiti iz onoga što govore da zapravo ništa i neće napraviti za Slatinu ili Viroviticu ako to isto mogu napraviti za Varaždin, Zagreb ili neko drugo mjesto koje će dati bolje rezultate. U tih sat vremena, uspjeli smo im postaviti 2 ili 3 pitanja jer su se oni samo nadovezivali na “svoje kolege” i vraćali na stara pitanja na koja su vjerojatno već i imali pripremljene odgovore. Neki od njih su možda nešto pametno i rekli, dok su neki držali mobitel ispod stola i tipkali kao da ih nitko od nas ne vidi.
Meni se zapravo i nije promijenilo neko mišljenje o političarima. Nije da me to previše i zanimalo, alitog dana se i potvrdilo ono što sam do onda mislila. Sve u svemu, za mjesečnu plaću koja je veća od 20 000 kn, mogli bi se malo i potruditi da barem u našim očima izgleda kao da ju zaslužuju jer s ovim ponašanjem tipičnog osnovnoškolca mislim da nisu baš nikoga uvjerili.

Po dolasku smo prvo otišli na kratko vidjeti kako izgleda sjednica Sabora. U sabornici nije bilo puno zastupnika, a i oni koji su bili nisu bili zainteresirani za ono što je bilo na programu već je svatko radio nešto svoje što mi se nije vidjelo jer time ne iskazuju baš puno poštova nja prema svojim kolegama. Uglavnom su prčkali po mobitelima i tabletima ili su samo sjedili i gledali u prazno, no to me i nije toliko iznenadilo. Nakon toga otišli smo na razgovor sa sabornim zastupnicima. Većina nam je rekla da jedino znanjem, kreativnošću i inovativnim idejama možemo postići neke rezultate. Na pitanje što čine kako bi omogućili mladima zaposlenje u Hrvatskoj nisu nam dali konkretan odgovor već su se jedni drugima počeli ubacivati u riječ pa je došlo i do jedne svađe koja je brzo prekinuta. Dali su na odličan primjer iz Karlovačke županije kako je jedan čovjek na čelu općine uspio vratiti ljude u to mjesto i smanjiti nezaposlenost što je lijep primjer u današnje vrijeme.
Razgovarali su i o problemima vezanim za Slatinu za što su se i možda pripremili jer su znali dosta toga o gospodarstvu Slatine i zašto je to tako. Najveći razlog lošem stanju gospodarstva u Slatini su naveli su slabu povezanost sa Zagrebom jer je preduvjet ulagačima dobra prometna povezanost. Kao rješenje tu postoji izgradnja brze ceste koji bi značajnije skratila put do Zagreba skoro i za sat vremena. Drago mi je što smo posjetili Sabor i vidjeli na koji način sve unutra funkcionira. Iz ovog posjeta zaključio sam da naš život uvelike ovisi o politici i trebali bi aktivnije sudjelovat u njoj kako bi promijenili stvari na bolje.

Posjet Saboru, kao jednoj vrlo vrijednoj instituciji naše države, vrlo me iznenadio, koliko dobro, toliko i loše. Nakon ulaska u prostorije sabora i svih sigurnosnih provjera, obišli smo prostorije kao što su vijećnice, sale za sastanke itd.. Nakon toga, otišli smo na galeriju s koje smo mogli jedno vrijeme gledati sjednicu. Saborski zastupnici, koje smo nažalost mi izabrali, kao da su zaboravili da nisu kod kuće te su se bezobzirno igrali na svojim tabletima, laptopima i ostalim stvarima koje se mogu objasniti samo kao stvari za svoje slobodno vrijeme, a nikako stvarima za posao. Dok su njihove kolegice držale govor, većina zastupnika ih uopće nije slušala, kao da se to njih uopće ne tiče i kao da oni nisu ti koji o tome trebaju raspravljati.
Nakon kratke sjednice koju smo imali prilike gledati, otišli smo u salu za sastanke te smo imali priliku razgovarati sa saborskim zastupnicima i postavljati im pitanja.
Nakon nekoliko pitanja koja smo im postavili, a koja su se ticala naše budućnosti, nisu davali konkretne odgovore te su odgovarali sa općenitim, a rekao bih i glupim odgovorima. Jedan od takvih odgovora bio je ovaj: “Pa dobro je da ljudi nakon fakulteta odu iz naše države, ali neka se vrate nakon 3 mjeseca”. Mislim da ovakav odgovor uopće nije vrijedan komentiranja.
Nakon jednog našeg nepromišljenog pitanja o udžbenicima, napokon su nam odgovorili konkretno. Naravno da se mi ne možemo mjeriti s gradom Zagrebom te proračunom grada Zagreba, te da naš grad nije u mogućnosti osigurati nam knjige zbog manjka sredstava. Još jedan veliki problem našega grada i županije je taj što nismo dobro prometno povezani. Gradnjom prometnice između grada Zagreba i naše županije, uvelike bi se povezali s našim glavnim gradom te bi to bilo jedno od rješenja o ulaganju u našu županiju, jer zašto bi netko ulagao u nju ako može u neki drugi grad koji je barem dobro prometno povezan.
Jedno od odgovora na naših par postavljenih pitanja je bilo kako moramo učiti, završiti dobre fakultete te da tada za nas nema brige. No zaboravili su da većina saborskih zastupnika nema ni završenu srednju školu, a jedni od tih su sjedili za tim istim stolom i pametovali nam o učenju i obrazovanju. Sve u svemu, nisu se dokazali kao jedni ljudi vrijedni hvale i poštovanja.

Nije bitno kad smo krenuli. Došli smo u Sabor, vani pada kiša, zaposlenici ustanove su nas sve pustili unutra da ne kisnemo vani. Nadasve dobri ljudi. Prvo smo bili u dvorani Ivana Mažuranića, gdje smo čekali da pristignu zastupnici. Prvi je došao gosp. Peđa Grbin, čak 15 minuta prije dogovorenog vremena. On nam je i objasnio kako funkcionira preferencijalno glasovanje: uz listu koja se zaokružuje može se i dodatno zaokružiti pojedina osoba s liste, koja bi ušla u Sabor. Nakon toga su pristigli ostali zastupnici, čak njih osam. Voditeljica nam je
rekla da obično na razgovor sa učenicima dođe 2-3 zastupnika, tako da je stvarno izvanredno što ih je 9 došlo. Zašto zagrebačka djeca imaju besplatne udžbenike, a Slatinčani ne? Zato što se to ne tiče Sabora i Vlade nego lokalne samouprave. Zagreb je bogat grad, a Slatina ne. Mislim da bi bilo bol je da smisle nekakvo rješenje da udžbenike dobiju ljudi koji si ne mogu priuštiti iste. Stavovi oko kojih se slažem s ljudima iz Sabora:
– prometna povezanost Slatine jako loša (infrastruktura općenito), pa se zbog toga ne razvijaju tvornice u Slatini nego negdje dalje (Đakić)
– smanjenje broja zaposlenih u javnom sektoru (županije, općine, gradovi), shvaćanje da sami stanovnici nekih gradova trebaju shvatiti da je bolje da se ukine status grada/općine nego da
ostane postojeće, primjer: Slatina (Holy)
Stavovi oko kojih se ne slažem:
– znanje → dobro radno mjesto (smatram da je bolje imati dobru političku vezu nego dobre kvalifikacije za neke poslove, naravno da je za neke druge poslove ipak dobro imati znanje i
sposobnosti, ali je u pravilu politička veza dominantnija); Bernardić, Flego, Holy preporučuju mladima da se obrazuju i da uče, da budu kreativni. Sve od navedenoga je, naravno, dobro, samo što negativni primjeri (poslovi preko veze) pokazuju da ništa od toga nema smisla, osim izvan Hrvatske.
– treba dati postojeće autoceste drugima u koncesiju, a dobiveni novac uložiti u nove prometnice (Žagar); smatram da je bolja ideja da se neke brze ceste (Holy) daju u koncesiju nego autoceste koje se naplaćuju i od kojih imamo dobru zaradu, bitno je da se smanji korupcija na tom području.
Nakon razgovora sa zastupnicima, krenuli smo u obilazak Sabora, pa smo se tako popeli na galeriju. Na raspravi/glasanju je bilo 10-15 zastupnika koji su u većini gledali u ekrane (laptop/mobitel), prizor je bio kao u školama pod odmorom. Pomalo jezivo, ali ti ljudi vjerojatno ni ne znaju za što su glasali. I da, smatram da posao zastupnika može raditi puno manji broj ljudi, jer nema smisla da većina njih dođe tamo jednom mjesečno i da prima plaću koja je 2-3 puta veća nego plaća radnika koji rade u raznim tvornicama 8 sati dnevno 5-6 dana u tjednu, a plaću ili dobiju sa zakašnjenjem ili ju uopće ne dobiju.

Dočekalo nas je nekoliko saborskih zastupnika koji su trebali odgovarati na naša pitanja. Po mom mišljenju, oni su to samo vješto izbjegavali mijenjajući temu razgovora, odnosno nisu ponudili nijedan konkretan odgovor. Naveli su nekoliko stvari koje bi pridonijele razvoju gospodarstva Slatine i okolice (poput izgradnje brze ceste od Slatine do Zagreba), ali ne i načine na koje bi se one mogle ostvariti. Naše drugo odredište bila je burza, gdje smo gledali prezentaciju o načinu poslovanja Zagrebačke burze.
Sve u svemu, ovo jednodnevno putovanje u Zagreb smatram poučnim i korisnim jer sumnjam da bi se netko od nas sam odlučio za takav obilazak.

Koliko znam, nikad nisam smatrao političare mističnim i udaljenim, niti sam imao nekakvo pesimistično stajalište o njima; iskreno, ljudi koji ih samo blate i viču kako političari ništa ne rade i samo kradu me blago iritiraju, jer nisu se oni čarobno stvorili na svojim pozicijama i sada haraju nad bespomoćnim ljudima. Netko ih je izabrao i sada rade što misle da je dobro; sumnjam da većina saborskih zastupnika ima na umu samo to da bi napakostili nekome. Naravno, vjerojatno postoje i oni koji smatraju da je apatija bolja od postizanja nečega.
Prvi zastupnik koji je došao je bio Peđa Grbin, koji je nakon odgovora o tome da nije ništa napravio za našu županiju, ali je izgleda napravio neku cestu u Istri, počeo pričati o preferencijalnom glasanju. Prije njegovog govora znao sam što je to točno preferencijalno glasanje, i sve ono što je on rekao je potvrdilo moje mišljenje da je taj sustav logičan, iako imam neki blagi osjećaj da je tu neka skrivena „kvaka” za koju ne znam. Zatim su dolazili ostali zastupnici, njih devet ukupno, što me je ugodno iznenadilo budući da su nam rekli da očekujemo njih dvoje-troje. U otprilike sat vremena razgovora bilo je postavljeno, ako sam dobro izbrojao, tri pitanja od strane učenika, i još toliko negdje od našeg profesora. Jedno pitanje, na kojem mi se čini da su se najduže zadržali, je bilo pitanje o mladima (što nije čudno jer im se publika sastojala od 99% ubrzo- ili jedva- punoljetnih). Davor Bernardić, iz perspektive mladog fizičara, je rekao kako većina njegove generacija je razbacana po Europi, ali da to ipak nije problem jer će se vratiti u voljenu Hrvatsku puni životnog iskustva.
Mislim da je to pomalo naivno, i više zvuči kao loša racionalizacija nego neko rješenje. Zastupnik Grbin, pravnik, je bio napomenuo da odlazak mladih ovisi i o njihovoj struci, što je istina; sigurno nije jedina kvalifikacija za posao u stranim zemljama to da si mladi Hrvat/ica. Rekao je da su, na primjer pravnici, vezani po struci za zemlju u kojoj završe fakultet. Zastupnik Flego, koji izgleda kao stariji filozof (što i je), je napomenuo kako samo trebamo učiti; opet, pomalo prazan savjet. Poslije su pričali o nekim našim lokalnim problemima u infrastrukturi i, ako se dobro sjećam, kako problemi više leže na ramenima lokalnih moćnika, što sasvim sigurno može biti točno. Grad Zagreb ima besplatne udžbenike jer ima novaca za njih, dok Virovitičko-podravska županija nema jer nema novaca za njih; opet, logično. Mislim da nisu spominjali neko konkretno rješenje osim „ulaganja”. Svi su se činili kao dao znaju vrlo dobro o čemu
govore, jer nakon pola sata govora o jednoj rečenici slušateljev mozak se ugasi i samo prima informacije i nesvjesno kima glavom.
Na kraju smo s gornje galerije gledali kako njih petnaestak, među puno praznih mjesta, tipka po mobitelima, tabletima i laptopima dok je netko držao govor. Nisam uspio baš shvatiti o čemu se dolje pričalo jer mi je pažnju zauzeo zaštitar koji je opominjao profesora što je slikao sabornicu preblizu ograde galerije, i to da dva sata koji imaju na ogromnim monitorima nisu isto namještena. Scena dolje me podsjetila na nastavu kad netko ima seminar iz neke dosadne domaće lektire pa nitko ne sluša i svatko bulji u svoju klupu.

Njih devetero odlučilo je podijeliti sa svima nama svoja dosadašnja iskustva, područja kojima se bave, te odgovoriti i raspravljati sa nama učenicima i profesorima na sva pitanja koja su im bili upućena od nas. Nakon sat vremena provedenih na raspravljanje o problemima naše države, županije, o problemima školstva i ostalim problemima o kojima svi već znamo, uputili smo se na galeriju sabornice gdje smo promatrali uživo sjednicu Sabora. Na sjednici je bilo svega nekolicina zastupnika, te je svaki od njih bio okupiran svojim zanimacija. Neki su gledali vijesti na internetu, neki su čitali novine, čavrljali po društvenim mrežama i slično što baš i nije bilo pravedno prema zastupnicima koji su izlagali svoje stavove. Jednodnevni izlet u Zagreb ostavio je na mene pozitivan utisak, te smatram da je bilo od velike koristi, pogotovo na nas učenike.

Po dolasku u Hrvatski sabor prošli smo rutinski sigurnosni pregled, te su uputili u razgled same zgrade te vijećnica.
Postajalo je sve zanimljivije kada smo pošli na galeriju iznad glavne sabornice, no pogled na sabornicu nije bio reprezentativan, ondje je sjedilo 20-ak zastupnika. Nismo se baš pozabavili temom o kojoj se vodila rasprava u sabornici, nego tek turistički pregled. Tada je došlo vrijeme za najzanimljiviji dio, naš razgovor s zastupnicima u velikoj vijećnici. S velikim interesom smo iščekivali tko će od zastupnika doći na razgovor. Prvo su na red došla pitanja o školstvu, našoj budućnosti u Hrvatskoj, na što su nam složno odgovorili da što više učimo, jer samo onoliko koliko znamo, toliko vrijedimo, u čemu se u potpunosti slažem. Kada smo upitali zastupnike iz vladajuće opcije što čine po pitanju zadržavanja mladih u Hrvatskoj, nismo dobili konkretan odgovor, nismo ga ni mogli dobiti jer unazad 3 godine , koliko su na vlasti, nisu poduzeli nijedan ozbiljan korak u rješavanju tog problema. Jedan zastupnik SDP-a je rekao
neka mladi idu van, ali neka se vrate nakon 3 mjeseca. Na taj besmisleni odgovor nije bilo nikakvih komentara.
Uslijedilo je pitanje o besplatnim udžbenicima na što je odgovor bio da je to stvar lokalne politike te političara iz čega proizlazi da učenici u Zagrebu imaju veliku sreću što je na čelu njihovog grada gospodin Bandić, za kojeg se ispostavilo da je najsposobniji te najosjetljiviji gradonačelnik u Hrvatskoj, jer je jedini on to omogućio svojim sugrađanima. Zatim su uslijedila nešto škakljivija pitanja naših profesora, na što su odgovori većim djelom izostali. Skrenula je tema na autoceste, brze ceste, gdje se gospodin Žagar nadovezao da ako damo autoceste u koncesiju, imat ćemo više novaca u proračunu za razvoj drugih cesti, te tako nam se možda izgradi nama jako bitna brza cesta kroz sjevernu Slavoniju. Gospodin Đakić je oštro izjavio nezadovoljstvo tim prijedlogom, jer zašto bi se nekome isplatilo dugoročno uzeti u koncesiju autoceste a državi se ne isplati, na što se gospođa Holy nadovezala neka daju u koncesiju neizgrađenu brzu cestu kroz sjevernu Slavoniju, na što gospodin Žagar iz SDP-a, koji je trenutno na vlasti, nije imao što za nadodati. Kao što se nema pohvaliti bilo čime da je pomogao našem nerazvijenom kraju, međutim neki političari znaju cijeniti i poštivati narod
koji ih je izabrao te uvelike doprinose boljitku života u regiji odakle dolaze. Tada je profesor Jelenčić uvidio da su se zastupnici počeli međusobno prepirat, te da to ne vodi ničemu, pa ih je prekinuo s decentralizacijom školstva i ozbiljnim pitanjima o školstvu. Na ta pitanja nisu im ali odgovore, te su počeli uobičajeni „politički“ govor o oporbi koja ne omogućuje napredak i slično tomu. U najzanimljivijim trenutcima naš vodič prekinuo nas je te rekao da je naše vrijeme prošlo. Kako je brzo prošlo naše vrijeme, tako će proći i vrijeme ovakvih političkih opcija koje za vrijeme vlasti ne čine apsolutno ništa pametno.
Iz ovog veoma zanimljivog iskustva mogu zaključiti da politika za nas mlade nema nikakvo rješenje,nego da smo prepušteni sami sebi i svojim mogućnostima.

Dolaskom u Sabor održali smo kratki sastanak sa nekim od zastupnika u Saboru, pitali što nas zanima i, premda na neka pitanja nismo dobili konkretne odgovore, dosta smo toga novoga i saznali. Posebno me je zainteresirala tema odnosno plan izgradnje brze ceste koja bi povezivala Grad Zagreb sa Viroviticom, time bi se više ulagalo u izgradnju novih tvornica, pogona i samim time otvarala bi se radna mjesta te bi se smanjila drastična nezaposlenost u Slatini. Nakon razgovora sa zastupnicima uputili smo se u obilazak Sabora, razgledali smo razne prostorije i dvorane u kojima se odvijaju sva važna događanja za Republiku Hrvatsku. Prisustvovali smo i sjednici Sabora i uvidjeli kako to zapravo sve izgleda. Odlazak na Zagrebačku burzu posebno me iznenadio, nisam je zamišljala tako ogromnu, modernu i organiziranu. Tamo smo imali prezentaciju o samom trgovanju dionica. Pokazali su nam kako to zapravo izgleda u praksi i u stvarnosti.

Prvo odredište naše terenske nastave bio je Hrvatski sabor: neopisiv osjećaj me pratio kad smo ulazili u najvažniju zgradu Republike Hrvatske ali samo iz razloga što sam prvi put u životu imala priliku posjetiti mjesto svakodnevnih političkih zbivanja popraćenih medijima. Na samom početku vidjeli smo pojedine odjele Sabora, saznali smo koja je njihova svrha, povijest i
značaj. Nakratko smo s galerije promatrali sjednicu Sabora. U tom trenutku probudio se osjećaj još većeg domoljublja i još većeg poštovanja prema svim saborskim zastupnicima koji su bili na sjednici i odlučivali o važnim pitanjima u ime cijelog naroda. Imali smo i čast postavljati osobna pitanja za koje smo smatrali da su najvažnija, kao što su problemi vezani uz školovanje te kamo nakon srednje škole, jer veliki problem u ovoj državi je nezaposlenost i manjak radnih mjesta.
Mi učenici ne vidimo svijetlu budućnost u ovoj zemlji bez njihove podrške. Bez obzira što je naša zemlja trenutno u krizi, za školovanje i buduće intelektualce mora biti mjesta u ovoj državi jer predstavljamo buduće naraštaje koji će pokušati poboljšati državu i pokrenuti je kako gospodarski tako i politički. Predstavnici koji su nam odgovarali na postavljena pitanja su bili zastupnici iz različitih stranaka . Dali su nam svoja stajališta o promjeni lokalne samouprave, ustroju državne uprave te pitanjima vezanim za školstvo. I kako bi prema njihovom mišljenju trebalo poboljšati određene probleme koji su nas mučili i koje
vjerujem muče srednjoškolce širom države. Mislim da nismo dobili konkretne odgovore na postavljena pitanja, već samo diplomatske odgovore što bi u narodu rekli da previše okolišaju, a i samo njihovo ponašanje, točnije način komunikacije prilikom odgovaranja na postavljena pitanja dokaz su njihovog stvarnog zalaganja i zainteresiranosti za nas, jer sam primijetila da dok jedan odgovara na pitanje ostali su zaokupljeni nekim drugim nebitnim i temom nevezanim stvarima. Nedugo nakon Sabora smo posjetili Zagrebačku burzu i tamo dobili informacije kako i na koji način funkcionira ekonomski svijet poslovanja, trgovanja i prodaje dionica.

Iako smo posjet Hrvatskom saboru dugo iščekivali, na mene je ostavio pomalo ravnodušan dojam. Je li tomu dojmu uzrok nesaznavanje odgovora na postavljena pitanja, njihovo uobičajeno „okolišanje“ stručnim govorom ili pak već unaprijed vjerovanje da nećemo dobiti odgovore kojima težimo, ostaje nerazjašnjeno. Unatoč spomenutom, zahvalan sam na dobivenim informacijama i njihovom odazivu u regularnom broju, koji je uistinu regularan, znajući da je prethodnim generacijama prisustvovao znatno manji broj zastupnika. Iako sve što su nam poručili nisam u potpunosti shvatio, ono štosmatram korisnim, prije svega, kako je ponajprije nužno reformirati lokalnu upravu te da to koliko će nam usluga i mogućnosti biti pruženo ovisi ponajviše o samoj lokalnoj upravi, što je i jedan od razloga zašto su nam uskraćene pojedine edukacijske mogućnosti u odnosu na druge županije. Iako takvi podatci nisu nimalo utješni i upitno je hoće li se ikada promijeniti, barem pokazuju istinu koja u današnjici vrijedi mnogo.
Ne znam koliko im je teška primorenost da nazoče još jednom u nizu posjetu
srednjoškolaca Hrvatskomu saboru, ali nadam se da su svjesni da bilo koji savjet koji kažu može uvelike pridonijeti i vrijediti mladim ljudima željnima naobrazbe i promjene. Također je i vrijedna izjava bivše ministrice zaštite i očuvanja okoliša, Mirele Holy, kako pri otvaranju različitih tvrtki i tvornica nije teži problem otvoriti iste, već pokrenuti sam posao, iako mi težimo govoriti kako hrvatska Vlada ne ulaže ni u što, a pogotovo ne u otvaranje novih tvornica pa samim time i radnih mjesta, ne razmišljajući ponekad o suprotnom. Stoga, duboko se nadam da će se barem neke od spomenutih ideja i prijedloga provesti u djelo.
Posebno priželjkujem uvođenje edukacijske ravnopravnosti, odnosno jednak obrazovni početak za sve jer ipak smo mi nacija kojoj je jedna od glavnih odlika „edukacijski vrh“!

Posjet Saboru, sam kao takav bio je vrlo zanimljiv, no u razgovoru sa političarima shvatila sam da oni sami nisu toliko zanimljivi, baš naprotiv bili su dosadni dajući nam nerazumljive i neodređene odgovore na naša pitanja. Najviše su me razočarali spavanjem i tipkanjem po svojim skupim stvarčicama za vrijeme sjednice, time pokazujući nepoštovanje prema svojim kolegama, kao da je to puno važnije od rješavanja stvarnog problema koji je prisutan u Republici Hrvatskoj. Time su pokazali da nisu ništa bolji od nas običnih učenika ili bilo koga drugoga. Ostavljali su dojam kao da se žele zadržati na pitanjima za koje su pripremili odgovore, ponavljajući uvijek jedno te isto. Ugodno me iznenadilo, kada se nađu usred nekog pitanja za koji ne znaju odgovor, vrlo uspješno snalaze, odgovarajući nam široko poznatom klasičnom pričom. Način na koji vidim političare nije se nimalo promijenio, jer je od početka bio negativan. Smatram da oni nisu nikakva nadbića koja imaju moći, već su samo obični ljudi i nisu ništa bolji nego mi.

S ljubaznim i prije svega prijateljskim nastupom, zastupnici su se počeli predstavljati. Zadatak nas učenika bio je postavljanje pitanja i pokušaj informiranja o svemu onome što nas zanima i „muči. Jedno od pitanja koje je zastupnike, sudeći po njihovim izrazima lica, pokretima i podsmijesima zaintrigiralo, bilo je vezano uz današnji ogromni socijalni problem, a to je nezaposlenost. Učenik je priupitao što oni, kao „vođe“ naše države, čine kako bi mladi nakon dugotrajnog obrazovanja ostali u istoj te stekli status zaposlene osobe. Naravno, kao što se moglo naslutiti, konkretnog odgovora nije bilo. Zastupnik Bernardić je uz dugu priču temu vješto usmjerio na to da mlada osoba treba samo učiti i ulagati u svoje obrazovanje jer znanje je najveća vrijednost koju posjedujemo. Jedno od sljedećih pitanja bilo je upućeno od strane profesora, a odnosilo se na davanje besplatnih udžbenika učenicima grada Zagreba dok učenici u ostalim gradovima svoje knjige plaćaju. Prema njihovim argumentima, odgovorni krivac za ovaj slučaj su županije gradova u kojima su smješteni. Samim time vidimo da se odgovornost prebacuje s osobe na osobu, sa stranke na stranku i tako u nedogled.
Raspravljalo se i o izgradnji brze ceste koja bi spajala glavni grad Lijepe naše sa Viroviticom što bi automatski značilo veće investicije i brži gospodarski razvoj cijele regije. Nakon vrlo zanimljive konverzacije krenuli smo u galeriju kako bismo pogledali što se to zbiva na sjednici Sabora. Promatrajući iz neposredne blizine, shvatila sam kako svaki političar priča samo o svojim interesima, ne uzimajući u obzir prijedloge ostalih. Poslije kratkog pogleda na sabornicu, obišli smo dvoranu Ante Starčevića gdje se nalaze portreti važnih službenika političkog sastava RH. Dvorana odiše bujnom poviješću naše države te budi sjećanje na to kako su se naši preci strasno i dostojno borili za njen suverenitet. Završetkom posjeta Saboru, stigli smo u najveću zgradu Zagreba po imenu Eurotower. Došli smo do 22. kata gdje nas je dočekala vrlo ljubazna djelatnica. Upoznala nas je sa postupkom prodavanja i kupnje dionica, kotiranjem najskupljih te načinom dogovaranja cijena dionica. Mislim da nas je sve, više od dionica, zainteresirao pogled iz visokoopremljenih i moderniziranih prostorija u kojima bi svatko od nas, po završetku obrazovanja poželio širiti svoja znanja i vještine.
Izuzetno sam zadovoljna ovim putovanjem jer sam ponešto novo naučila, utvrdila staro znanje i pritom se odlično zabavila. Smatram da je vrlo poučno, pogotovo za ekonomske struke te da bi se trebalo organizirati svake godine.

Moram priznati da je zgrada Hrvatskog sabora veoma lijep ambijent u kojem borave naši zastupnici. Pri ulasku u Sabor, iz sigurnosnih razloga provjerili su naše stvari, a potom smo krenuli u dvoranu Ivana Mažuranića gdje smo se susreli sa zastupnicima raznih političkih stranaka. Na tom sastanku mi smo trebali postavljati pitanja, a zastupnici odgovoriti na njih. Naravno to se nije dogodilo, jer su oni vrlo vješto govorili o svemu samo ne o onom što smo ih pitali. Raspravljalo se o Slatini i iseljavanju stanovništva, prodaji nekretnina, kako bi se izgradnjom Podravskog ipsilona povećala ulaganja u Virovitičko-podravsku županiju, ali to su samo priče jer nitko se za to ne zalaže i nikog od njih ne brine Slatina i virovitičko područje.
Da im je bitno naše područje našli bi način na koji bi nam pomogli, ali to im nije cilj tako da se sami moramo boriti za sebe, svoje školovanje i svoj posao. Gospođa koja nas je provela Saborom vidjela je da zastupnici mogu satima pričati pa je odlučila da pođemo u Sabornicu gdje smo imali priliku prisustvovati javnoj raspravi koja me poprilično šokirala.
Ponašanje naših zastupnika dalo nam je odgovor na pitanje: «Zašto Hrvatska propada?» Nakon javne rasprave pošli smo u dvoranu dr. Ante Starčevića koja je namijenjena za primanje gostiju Sabora i službenih izaslanstava drugih parlamenata, u kojoj se gosti kratko zadržavaju. Fotografirali smo se u dvorani i time je posjet Hrvatskom saboru završio.

Na ulazu su nas pregledali djelatnici osiguranja. Uputili smo se prema dvorani Ivana Mažuranića. Ondje smo pričekali zastupnike iz raznih stranaka koji su ubrzo došli porazgovarati s nama. Bili su ljubazni i vještu u svome govoru. Na sva naša pitanja rado su odgovarali, ali izbjegavajući dati konkretan odgovor na upitano. Odugovlačili su i nadopunjavali rečenicama jedni druge, iako nije imalo nekakvog smisla. Rekli su da se svi skupa moramo potruditi kako bi doveli našu državu u bolji položaj. Isto tako, pričali su o izgradnji brze ceste koja bi išla prema Slatini. Ta priča je već neko vrijeme aktualna, ali nikako da se poduzmu mjere realizacije. Rekli smo im kako školarci u našoj županiji nemaju besplatne knjige, a oni su rekli da o tome ne odlučuju oni, već lokalna samouprava. Naime, u gradu Zagrebu školarci imaju razne pogodnosti koje djeca u ostalim područjima RH nemaju i vjerojatno nikada i neće.
Iz svega toga nismo puno saznali, pa smo se zaputili prema dvorani Ante Starčevića u kojoj se inače ne boravi puno vremena. Sastanci ondje traju vrlo kratko, ali je dvorana otvorena za javnost – građanima i učenicima koju su željni posjetiti i vidjeti gdje se donose zakoni naše Republike. Kasnije smo prisustvovali na zasjedanju jedne sjednice u Hrvatskome Saboru. Bilo je izvrsno gledati raspravu uživo i to iskustvo ću zasigurno pamtiti. U Sabor su nas srdačno primili, zastupnici s kojima smo razgovarali su bili topli i raspoloženi za razgovor, iako mi nismo bili oduševljeni odgovorima. Ovo putovanje je ostavilo pozitivan utisak na mene. Bilo je lijepo posjetiti nešto što nije vidljivo uživo svaki dan. Vjerujem da ću se jednog dana odlučiti prisjetiti ovog putovanja te da ću opet posjetiti ove destinacije.

Sam obilazak Sabora mi se veoma dojmio, a posebno razgovora sa saborskim zastupnicima koji su nas uveli u neke od problema države te izjasnili moguća poboljšanja i unapređenja života u Hrvatskoj. Izgradnja brzih cesta omogućila bi ne toliko razvijenim sredinama povezanost s glavnim prometnim čvorištima i samim time poboljšale razvijanje i širenje poduzeća. Nakon nekoliko postavljenih pitanja zastupnicima odlazimo na samu sjednicu Sabora gdje smo mogli uočiti samu srž donošenja velikih držanih odluka.

Ovaj posjet Saboru smatram kao još jedno pozitivno iskustvo koje mi je omogućeno tijekom mojeg srednjoškolskog obrazovanja. Iako učenici nisu postavljali mnogo pitanja političarima koji su bili s nama na druženju, oni su nam ipak pričali o nekim problemima u našoj županiji. Svi smo svjesni tih problema i vidimo da se po tom pitanju ne čini mnogo kako bi se stanje popravilo. Nismo dobili konkretan odgovor zašto već su samo prosljeđivali krivicu na neke druge nadležne osobe.
O političarima sam i nakon susreta s njima zadržala isto mišljenje. Naravno da se trude poboljšati stanje u našoj državi, ali još uvijek se drže starih standarda i nelogičnog raspolaganja novcem iz državne blagajne. Kao što se i ustavni zakon tako često mijenja smatram da bi onda mogle i metode njihovog rada na poboljšanju školstva i drugog. Mogu primijetiti da se političari zapravo mogu nazvati teškim filozofima, jer pričaju naširoko i nadugačko te tom raspravom dolaze do zaključka koji uopće nije sukladan s početnim problemom. Nemam osobito loše mišljenje o njima i smatram da kao i u svakom poslu ima osoba koje ga dobro obavljaju te i onih koji ne obavljaju baš najbolje.

Odmah po dolasku u Zagreb uputili smo se u Hrvatski sabor gdje smo uljudno i lijepo dočekani. Obišli smo prostorije Ivana Mažuranića i Ante Starčevića koje su tradicionalno uređene i odišu duhom hrvatske neovisnosti i političke slobode koji su uspostavljeni početkom 1990-ih godina. Nakon što smo se smjestili u dvoranu Ivana Mažuranića, pojavio se pozamašan broj hrvatskih saborskih zastupnika koji su bili susretljivi i otvoreni, a trebali su odgovoriti na naša postavljena pitanja. Raspravljalo se o nerazvijenosti našeg područja, nedovoljno razvijene prometne mreže te povezanosti s metropolom, o privilegiji zagrebačkih učenika koji imaju besplatne udžbenike, velikom broju nekretnina na slatinskom tržištu po vrlo niskoj cijeni i slično. Smatram da bi bila odlična ideja izgraditi brzu cestu od Zagreba do Slatine i tako skratiti i ubrzati putovanje, čime bi se ovaj zaostali prostor barem malo približio vodećoj
metropoli te postao koliko toliko privlačniji raznim investitorima.
Također, iskritizirala bih neravnopravnost u vezi besplatnih udžbenika zagrebačke djece koja su vjerojatno u boljem financijskom položaju od nas, ali odgovor na to bio je da je to stvar gradske uprave. Da ne zalazim previše u dubinu, zaključila bih kako političari imaju dobre ideje i zamisli, ali uz današnje recesivno stanje i manjak novčanih sredstava, tako nešto će se u skorije vrijeme vrlo teško izrealizirati. Za kraj smo na trenutak imali priliku uživo pogledati sjednicu Sabora koja me natjerala da se zamislim jer se zastupnici međusobno ne poštuju, sabornica je poluprazna, a mi se pitamo zašto nam država sve više zaostaje.
Naše iduće odredište bila je Zagrebačka burza smještena u najvišem zagrebačkom neboderu Eurotower uređenom u modernom štihu koji me uistinu očarao. Burza se nalazi na 22. katu s kojeg je omogućen zapanjujući pogled na Zagreb. Uljudna gospođa prezentirala nam je i demonstrirala osnovne podatke o poslovanju vrijednosnim papirima. Prikazala nam je razne statističke podatke koji prikazuju tvrtke s najvećim brojem kotirajućih dionica na burzovnom tržištu. Saznali smo da već duže vrijeme svojim dionicama prednjači T-HT. Uz našu malu pomoć gospođa je demonstrirala način poslovanja između prodavatelja, posrednika te kupaca dionica. Najpoznatiji te najviše upotrebljavani indeks Zagrebačke burze je CROBEX. Za kraj smo pogledali kratak animirani film koji na zanimljiv i pristupačan način pobliže opisuje trgovanje dionicama. Ono što bih ja zaključila jest da je ovo putovanje bilo edukativno i zanimljivo te je razbilo monotoniju klasičnog predavanja i dana u učionici. Koliko toliko smo obogatili već postojeće znanje, a i smatram da se osobno sami nikad ne bi uputili u prostorije Hrvatskog sabora ili Zagrebačke burze iako su na razne načine otvoreni za javnost. Sve u svemu, poučno i interesantno.

Atmosfera u sabornici me uopće nije iznenadila. Ono što smo prvo uočili bio je, naravno, broj zastupnika u sabornici. Bilo ih je svega tridesetak, ako i toliko. Zanima me kako Hrvatski sabor može normalno funkcionirati ako na svoj posao dolazi samo jedna ili dvije petine zastupnika. Što bi se dogodilo ‘običnim’ ljudima kad ne bi došli na svoj posao? Nadalje, što bi se dogodilo da ‘obični’ ljudi ne rade svoje poslove nego da se igraju na mobitelima, šalju poruke, provjeravaju vijesti na portalima i slično, kao što to rade naši zastupnici? Ono što me još zasmetalo u sabornici, bilo je nekorektno ponašanje zastupnika prema svojim kolegama koji su držali govore ubacivanjem u sred govora s različitim komentarima.
Nakon sjednice smo imali priliku razgovarati sa zastupnicima. Od devet zastupnika i zastupnica, mogu izdvojiti samo dvoje, Mirelu Holy (ORaH) i Peđu Grbina (SDP), koji su na naša pitanja odgovarali konkretno i bez okolišanja kao ostali. Direktne odgovore na postavljana pitanja uspješno su izbjegavali, “razbacujući” se brojkama i statističkim podacima. Posebno su vješto izbjegavali temu odlaska mladih iz Hrvatske i nezaposlenosti među mladima odgovarajući samo da je naše da učimo. Na naše pitanje o zaostalosti našeg kraja oporbeni zastupnici su odgovorili da je to rezultat nekvalitetne lokalne samouprave i u tome se slažem s njima. Našem gradu, ali i cijelom ovom kraju, Virovitičko-podravskoj županiji, treba temeljita promjena politika te netko tko će omogućiti da se ljudi vrate u male gradove otvarajući nova radna mjesta. Time bi vjerojatno porastao i broj djece u školama u županiji što bi u budućnosti moglo dovesti do toga da se ti mladi ljudi nakon završenog školovanja rado vraćaju u svoju županiju jer znaju da ih tamo čeka kvalitetan život.
Tijekom susreta sa zastupnicima mi se posebno nije svidjela međusobna, ponovno nekorektna, rasprava među zastupnicima o temama o kojima smo htjeli nešto saznati poput razvoja naše županije, izmjena izbornog sustava te nezaposlenosti mladih i njihovom odlasku iz Hrvatske. Oni bi to trebali ostaviti za sjednice Sabora, a ne upuštati se u nekonstruktivne i osobne rasprave pred učenicima koji su došli saznati nešto više o njihovim stavovima i njihovom poslu.
Posebne pohvale gospođi koja nas je provela zgradom Hrvatskog sabora. Ona je bila jedna od rijetkih osoba u toj instituciji koja radi svoj posao kako treba.

Iako svi mi imamo neke predrasude i neka svoja mišljenja o našim političarima, što loša i dobra, nakon posjeta Saboru moje se nije previše promijenilo. Političari bi trebali biti osobe koje odlučuju o vrlo važnim zakonima i pitanjima što se tiče Republike Hrvatske, isto tako i osobe kojima je stalo do toga da se stanje u državi poboljša. Imali smo priliku biti na sjednici koja se održavala u Saboru, ta sjednica nije ni malo sličila na onu koju prikazuju na televiziji. Bilo je svega desetak političara, koji su ”pomno” slušali svog kolegu ili kolegicu dok iznosi svoje
mišljenje. Većina njih je tipkalo po mobitelu i laptopu ili su zijevali i pričali sa ostalima.
Ponašanje na nivou jednog neposlušnog srednjoškolskog razreda koji se dosađuje na satu engleskog jezika. Imali smo i priliku pričati sa nekim političarima te im postavljati i neka svoja pitanja. Iznenadilo me to što ih se pojavilo više od dvoje. Svi su bili pristojni i nisu se odnosili prema nama kao nekom nižeg ranga. Spremno su odgovarali na naša pitanja i izlagali svoje planove. Shvatila sam da zapravo ti političari koji su toliko omraženi u društvu su obični ljudi, koji su završili srednju školu i fakultet i da samo rade svoj posao. Iako imaju puno povlastica i često se previše opuštaju pa nam se čini kako oni ništa ne rade, voditi
jednu državu nije lako.

Pridružilo nam se čak devet zastupnika s kojima smo mogli razgovarati. Bilo je dosta iznenađujuće što su se uopće pojavili jer ja osobno nisam mislila da te osobe koje gledam samo na medijima mogu biti tako neslužbene i pristupačne. Učenici nisu puno pitanja postavljali, ali razgovor samih zastupnika bio je dugačak i monoton, jer nisu baš dali konkretne odgovore na pitanja, a niti rješenja. To je bilo na prvom katu zgrade, gdje smo isto tako obišli i dvoranu Ante Starčevića, a na posljednjem katu vidjeli smo zasjedanje Sabora. To me je razočaralo i začudilo. Nitko nikoga ne sluša, zastupnici naravno koriste uređaje, ali za društvene mreže što je apsurdno. Više od pola sabornice je prazno što još više „uljepšava“ sliku naše države.

Imali smo priliku prisustvovati sjednici koja se održavala u vrijeme našeg dolaska. Smjestili smo se na galeriju. Iskreno, nisam očekivala baš takav prizor. I ono malo zastupnika koji su bili prisutni, vrijeme su proveli na mobitelima, tabletima, itd. To me nije baš začudilo s obzirom na vijesti koje svakodnevno kruže medijima.
Nakon toga imali smo zadovoljstvo razgovarati sa nekoliko saborskih zastupnika.Svako je imao priliku pitati o onom što ga zanima, a oni su bili ti koji su trebali odgovoriti, ili barem pokušati odgovoriti. Bilo je nekoliko pitanja. Ne mogu reći da nismo dobili odgovor, ali sve se to svodilo na današnju krizu, kako javnu upravu treba smanjiti, itd. Već pomalo izlizani odgovori koje građani svakodnevno slušaju. Zastupnici su bili iz različitih stranaka, pa se taj razgovor pretvorio u stranačko prepiranje. Nama se i nije baš raspravljalo, jer kad bi itko ušao u raspravu, mislim da bi izvukao deblji kraj.
Sve u svemu, nije bilo loše, ali nije bilo ni ništa spektakularno. Izašli smo iz Sabora i uputili se u Zagrebačku burzu. Djelatnica burze nas je pobliže upoznala sa radom takve organizacije. Bilo je veoma ugodno. Ne znam kako ostali, ali ja sam mnogo više informacija saznala o burzi, nego o Saboru.

Nedavno smo mi, maturanti, išli u posjet Hrvatskom saboru. Prije samog puta dobili smo naputke o tome što ćemo i kako raditi, te su nas upozorili da postavljamo konkretna pitanja jer je poznato da političari vole puno pričati pa bi ih tako spriječili da skrenu s teme. Nakon dolaska u Zgradu sabora krenuli smo u obilazak prostora, nakon čega smo došli u galeriju gdje smo gledali jedno od zasjedanja koje smo do sad vidjeli samo na TV-u. Većina zastupnika nije obraćala nikakvu pažnju na one koji su u tom trenutku držali riječ. I iako shvaćam da se nekih od njih ta tema ne tiče, iznenadilo me što nisu pokazali barem malo poštovanja prema govorniku i poslušali do kraja ili se diskretnije bavili nečim drugim. Dvojica su pričali, nekoliko ih je bilo na mobitelu, nekoliko skoro zahrkalo.
To me je odmah podsjetilo na nas učenike koji se tako ponašamo na satu koji nije zanimljiv, ali opet kako nešto više očekivati od nas kad se i naši zastupnici ponašaju kao “djeca”. Nakon toga krenuli smo u drugu prostoriju u kojoj nas je dočekalo nekoliko zastupnika koji su tu bili kako bi odgovorili na naša pitanja. Prvo pitanje je bilo postavljeno i onda je krenuo onaj cirkus na koji su nas upozoravali. Jedan je rekao jedno, drugi drugo, treći se nadovezao i dok si rek’o keks došli su do neke desete teme. I tako smo sjedili tamo sat vremena slušajući njihovo prepiranje, skakanje s teme na temu i konstantno ponavljanje rečenice “evo samo da se nadovežem na kolegu”.
Moja mala zainteresiranost za politiku samo se smanjila, a političari koji bi u teoriji trebali biti primjer i uzor pokazali su se sve samo ne to. Iskreno, više me se dojmila sama zgrada sabora i obilazak iste nego ono zbog čega smo tamo došli.

Posjet Saboru me i nije baš oduševio, naprotiv, bila sam još iznenađenija i razočaranija nego što sam bila prije toga posjeta. Svaka čast zastupnicima što su se potrudili doći ( u tolikom broju) i počastiti nas svojim dolaskom, ali mogli su se barem malo potruditi oko toga. Umjesto da su nama dali priliku postavljati pitanja, oni su pričali o nečemu sasvim drugom, o onome što su pripremili unaprijed, a što nema veze s nama. I kada su neki učenici uspjeli doći do riječi, oni su se opet ubacivali i međusobno svađali.
Na pitanja o našoj županji, odgovarao je Josip Đakić i kada je rekao da je našoj županiji potrebna brza cesta do Zagreba (zbog zapošljavanja), neki zastupnici su počeli priču kako je predstavnik naše županije odgovoran za to i uostalom, da se ne isplati. Na pitanje o tome što poduzimaju da naši studenti, kada završe sa školovanjem, ostanu u Hrvatskoj, jedan od zastupnika je stalno ponavljao kako samo trebamo učiti i kako je jedino to bitno, ali on nije svjestan da i ljudi koji su završili visoke i dobre škole, nemaju posao. Mislim da bi nešto u vezi toga trebali poduzeti, jer sve više ljudi nema posao i sve je više siromašnog stanovništva.
Iako sam bila malo razočarana posjetom Saboru, na kraju dana sam ipak bila sretna jer kada se sve zbroji (posjet izložbi, Saboru i burzi) ipak je bilo lijepo jer to je još jedno novo iskustvo u životu. Nadam se da će se u našoj Vladi nešto promijeniti i krenuti na bolje. Jer kako kaže stara izreka: U nadi je spas!

U maloj saborskoj vijećnici imali smo dogovoren razgovor sa saborskim zastupnicima kojih se pojavio poveći broj nego inače. Tamo se raspravljalo o različitim temama koje su profesore i učenike zanimale. Mogli su o jednoj temi razgovarati i do sat vremena. Samo su se nadovezivali jedan na drugoga. Govorilo se o temi obrazovanja, brze ceste od Zagreba do Slatine, o problemu odlaska mlade radne snage u inozemstvo radi potrage radnih mjesta i tako dalje. Sve su to bile samo činjenice i što bi bilo, kad bi bilo.
Poznavajući naše političare i njihov način vođenja i upravljanja Lijepom našom, vjerojatno se niti jedan od tih planova neće u potpunosti realizirati. Nakon razgovora sa zastupnicima, krenuli smo pogledati zasjedanje u sabornici, što nije ostavilo dobar utjecaj na nas jer se čini da ne ulažu puno truda u rad… Trebali bi se odgovornije ponašati, ipak imaju vrlo bitan posao. Nakon posjeta Saboru uputili smo se na Zagrebačku burzu gdje nas je uljudno dočekala ljubazna gospođa i održala predavanje o burzi, vrijednosnim papirima i cijelom tom procesu rada. Smatram da je ovo bilo jedno korisno iskustvo jer smo spoznali kako to u stvarnosti funkcionira, te da smo stekli nova znanja koja će nam koristiti u budućnosti.

Rijetkima se pruža mogućnost posjeta Hrvatskog sabora, tijela koje donosi sve bitne zakone za građane RH. Demokracija je jedan od bitnih faktora slobode koja je preduvjet za sretno življenje a ona se ostvaruje višestranačjem. Sve bi to bilo gotovo idealno kada bi opće dobro bilo na prvom mjestu, a ne sebični stranački interesi i gramzljivost koju gledamo od početka stvaranja Republike Hrvatske.
To je sigurno ključni problem svih naših poteškoća sa kojima se susrećemo. Sva ova događanja i politička prepucavanja te očekivanja izlaska iz krize podsjećaju na Beckett-ovo djelo „U očekivanju Godota“. Ovoj našoj prelijepoj i dragoj zemlji koju neizmjerno volim želim političare poput Stjepana Radića. Kada takvi ljudi budu vodili zemlju, vječna kriza će nestati, a H rvatski ljudi neće sanjati o bijegu iz svoje domovine.

Razgovor sa zastupnicima bio je zanimljiv, očekivala sam da nitko od nas neće postaviti pitanje jer smo u početku svi bili tihi, ali na kraju je ipak bilo nekoliko njih. Postavljali smo pitanja koja su se uglavnom ticala naše županije, grada i nas mladih. Odgovori su bili veoma opširni, pomalo su zaobilazili pitanje, bilo je zanimljivo slušati kako umjesto jednostavnog odgovora koji je mogao biti dan na svako pitanje, oni ispričaju cijelu priču. Kad sam se ponadala da dolazimo do onih najzanimljivijih pitanja, zastupnici su zapali u raspravu, počeli su se prepirati. Drago mi je što sam sudjelovala u tako nečem. Uglavnom smo slušali o tome kako gradonačelnik, lokalna vlast mora nešto poduzeti za naš grad, kako Slatina nije dobro povezana sa Zagrebom zbog čega treba izgraditi brzu cestu, kako firme propadaju jer nema dovoljno novca. Sve što smo čuli, mogli smo zaključiti i sami.
Ne mislim da su zastupnici svemogući i da mogu riješiti sve probleme, ali su moćniji, utjecajniji i mogli bi bar pokrenuti neke važne promjene koje bi za naš grad, a vjerojatno i sve ostale male gradove, puno značile. Pri upoznavanju, jedan od zastupnika je rekao kako je htio promijeniti stanje u državi pa se počeo baviti politikom, vjerujem da se dio njih iz tog razloga uključilo u politiku, ali kakve se promjene događaju? Gdje god se okrenemo slušamo kako sve propada, kako padamo u sve veće dugove, sve je manje novca, sve manje radnih mjesta, sve više nezaposlenih ljudi, a cijene su sve veće. Slažem se s izjavom da kod nas ljudi smatraju da će netko drugi nešto za njih napraviti, ali isto tako mislim da tim ljudima treba objasniti i pokazati im da nešto mogu promijeniti, jer cijelo vrijeme slušamo o prosvjedima, blokadama cesta, a koliko se stvari promijenilo?
Kad bi ljudi znali da nešto mogu poduzeti, da će ih se poslušati, vjerojatno bi se izborili za nešto. Potporu koja im treba mogu pružiti zastupnici, utjecajni su, popularni i mogu pomoći bar da se nešto pokrene. Nadam se da će do nekih promjena uskoro doći, da će oni ljudi koji zaista žele stvoriti bolju državu za nas uspjeti. Nakon što smo završili sa razgovorom sa zastupnicima, imali smo priliku biti prisutni na sjednici, koja nije bila nimalo zanimljiva ni nama učenicima, a koliko nam se činilo, ni zastupnicima. Izgledaju kao da dolaze tamo jer moraju, a ne zato što žele nešto promijeniti, bar pokušati izboriti se za nešto. Posjet me potaknuo na razmišljanje o stanju u državi, o mojoj budućnosti i izboru fakulteta. S obzirom na to da sve propada u našoj državi, nadam se da ću se u budućnosti pronaći negdje vani ili da će se stanje poboljšati.

Prije puta svi smo bili nestrpljivi i jedva smo čekali vidjeti osobe koje možemo gledat svakodnevno na televiziji. Zastupnici su dolazili polako, sve više njih što me dosta iznenadilo. Na kraju ih je bilo devet. Trojica su čak bili predstavnici naše županije. Lijepo su se predstavili, nisu ništa skrivali i sve su iskreno rekli o sebi. Tako smo saznali da se u politiku može uključiti bilo tko, završio on prirodoslovni fakultet ili poljoprivredni. Onda smo krenuli s pitanjima. Sve su pojedinosti znali, od broja nezaposlenih pa do vremena kada je tvornica Gaj funkcionirala i kako je propala.
Zaključak je da je problem u lokalnoj vlasti i loša povezanost sa središnjim gradom Zagrebom. Imali su spremne odgovore te su se stalno nadovezivali jedno na drugo. Vrijeme je prošlo brzo, a mi im nismo ni postavili sva pitanja. Žurili su na sastanke i ispunjavati svoje druge obveze. Iznenadila me M. Holy kada se poigrala na tabletu, a valjda joj je bilo dosadno.
Nakon sto smo završili otišli smo u samu sabornicu. Nije ih bilo bas nešto za vidjeti a ni za čuti. Bilo je nekih smiješnih komentara i uvreda, ali mislim da kada bi ih bilo vi še svađe bi bile neizbježne, a možda bi došlo i do sukoba. Šteta bi bila kada bismo to propustili. Na galeriji nas je cijelo vrijeme promatrao čuvar, ali dobro da bar on radi svoj posao. Na hodniku smo vidjeli još neke ličnosti, svi u žurbi i velikom poslu. Meni se svidio ovaj posjet. Čuli smo mišljenja zastupnika, koja su bila očekivana. Da smo imali još
vremena, tko zna što bismo još saznali. Mišljenje o njima se i nije jako promijenilo. Dok ne naprave nešto zaista pohvalno i dobro u mojim očima ostaju isti.

Na pitanje o zaostalosti Slatine i Virovitičko-podravske županije, gospoda nisu dala jasan odgovor. Predložena je izgradnja brze ceste koja bi povezala našu županiju sa zapadom Hrvatske, ali su rekli da se ne isplati raditi cestu za osamdesetak tisuća ljudi. O pitanju mladih i kako ih spriječiti da napuste Hrvatsku, zastupnici su uvjerenja da će se mladi vratiti u Hrvatsku nakon nekoliko godina provedenih u drugoj državi iako primjeri dokazuju suprotno. Zastupnik Grbin je govorio o preferencijalnom glasovanju.
Uglavnom, Sabor će uvesti preferencijalno glasovanje i tada ćemo, uz listu, moći zaokružiti određenu osobu koju želimo da nas predstavlja u Hrvatskom saboru. Iako ovakav način glasovanja zvuči dobro, mislim da će običan građanin Hrvatske uz listu zaokružiti čiku koji se najviše pojavljuje na televiziji što neće značajnije promijeniti rezultate trenutnog načina glasovanja.
Nakon razgovora sa zastupnicima, zaputili smo se u sabornicu. Na rasporedu je bila rasprava o elektroničkim medijima. Prema izrazima lica, zastupnici (malo, koliko ih je sudjelovalo) nisu bili zainteresirani ništa više nego mi na galeriji. Jedino je gospodin Šuker izgledao zainteresiran, ali i to je vjerojatno zbog gospođe s kojom je čavrljao.
Mislim da je dan bio dobro iskorišten, puno smo vidjeli, nešto naučili; bilo je dobro pogotovo kad znate da je alternativa bila rješavanje zadataka iz geografije.

Pri nedavnom posjetu Saboru nisam ništa više naučio od onoga što sam dosada znao, samo sam svoje mišljenje potkrijepio primjerima i argumentima.
Razgovor sa zastupnicima prošao je očekivano, drukčije ga nisam ni zamišljao. Usudio bih se reći da je razgovor s njima Sizifov posao, dakle uzaludan, kako bi i nama profesori rekli, u jedno uho uđe a na drugo izađe. Pitali smo ih kako misle riješiti problem nezaposlenosti u Hrvatskoj i Virovitičko-Podravskoj županiji. Pričali su koliko je nezaposlenih, kako situacija nije bajna i slično.
To već tako traje dugo godina, tijekom predizborne kampanje obećavaju kule i gradove, kako će riješiti problem s nezaposlenima, omogućiti bolji život u Hrvatskoj i tako dalje. Ljudi naravno vjeruju u te lovačke priče, a kada na vlast dođu onda bude “Mi ne možemo popraviti ono što je prethodna vlast uništila” i tako u krug. Upravo tako je prošao i naš razgovor sa zastupnicima, puno obećavaju ali nitko ne ispunjava svoja obećanja. Kao i učenik kad obeća da će učiti ,ali ne uči i dobije jedinicu.
Što se tiče budućnosti nas mladih, nadamo se da će vladajući svoje riječi jednom pretvoriti u dijela. A do tada na nama je da učimo i trudimo se što više možemo!