Uvažena Davorka Smoković se u tekstu „Vjera (ni)je javna stvar“ u Glasu koncila, broj 18 (2184) od 1. svibnja, osvrnula na emisiju Uvijek kontra i spotove GOOD inicijative koji su emitirani u toj emisiji. Vodeća misao teksta je da GOOD inicijativa želi postaviti prakticiranje vjere u neke tamne zakutke, možda podrume ili sakristije. Međutim, sama osnovna misao i inspiracija ovog teksta pokazuju da dotična nije slušala i razumjela spotove i poruku.

Naime, autorica je cijeli tekst temeljila na krivo protumačenom spotu GOOD inicijative koji je pušten tijekom emisije te ga napisala da na “infantilan način, ali jasno i nedvojbeno poručuje i promiče da vjeri nije mjesto u javnosti”. U spotu se radi o tome da djevojka odraslim glasom izjavi „Ja nemam ništa protiv osoba druge vjeroispovijesti“ pa dječjim glasom doda „ali nek se mole doma“ uz poruku „Što naučiš kao dijete, to radiš kad odrasteš“. Uz ovaj, postoji još šest spotova sličnog formata u kojima se tematiziraju različite društvene predrasude ili neučinkoviti pristupi rješavanju problema. Svim spotovima zajedničko je mijenjanje glasa i pokazivanje da bez građanskog odgoja i obrazovanja koje razvija kritičko mišljenje i kad smo odrasli možemo nastaviti ponavljati predrasude ili neučinkovite postupke koje smo gledali i slušali kao djeca. Tako da je cilj upravo suprotan od onoga za što autorica optužuje GOOD inicijativu – cilj je ne priječiti nikome njegove osobne slobode i prakticiranje njegovih uvjerenja ma koliko se možda ne slagali s njima. Iz ovog proizlazi da gospođa nije uputila „šamar“ koji je htjela, nego je pokazala da ne sluša, a mi se nadamo da se ubuduće možemo zajednički zalagati za nenasilje i više međusobnog uvažavanja.

Nadalje, gđa. Smoković osporava domoljublje same kurikularne reforme i to na način da se preispituje porijeklo riječi kurikulum, koje očito nije hrvatsko te bi valjda to trebalo značiti i da svi koji se koriste tim izrazom nisu dovoljno Hrvati da bi uopće mogli pričati u javnom prostoru. Ovo je zanimljivo jer je u Večernjem listu nedavno objavljen članak u kojem se navodi da je u hrvatskom jeziku više od 50 posto riječi nehrvatskog podrijetla. I nitko ne radi probleme s riječima šator, mangup, lepeza, šamar ili lakrdija. Autorica smatra da je program prava riječ koja bi se trebala koristiti, iako ni program nije originalna hrvatska riječ. Međutim, izgleda da osobe bez pedagoške naobrazbe ne razumiju razliku između koncepta plana i programa s jedne strane te kurikuluma s druge strane. Jednostavno rečeno plan i program je usmjeren na sadržaj koji učenici uče, a kurikulum je usmjeren na postignuće za samog učenika/icu odnosno ishode učenja koji se žele postići te je kao takav obuhvatniji pojam koji uključuje i plan i program.

Druga linija argumentacije ide u smjeru potrebe građanskog odgoja te se pita znači li to da su sadašnje generacije građanski neodgojene pa da ne znaju što su ljudska prava ili za koga bi trebali glasovati? Tu je sasvim jasno da autorica ne prati istraživanja političke pismenosti provedena u Republici Hrvatskoj, da nije pogledala razinu kršenja ljudskih prava u Republici Hrvatskoj, a niti se jednom zapitala što to sugerira apatija većine birača. Dodatno, i komparativna istraživanja na razini EU pokazuju da dosadašnjim obrazovanjem zakidamo djecu i mlade u odnosu na mnoge druge zemlje EU: Nakon toga slijedi primjer koji pokazuje zašto je potreban Građanski odgoj i obrazovanje. To je pozivanje na prirodne (naravne) zakone i optuživanje udruga članica GOOD inicijative za borbu protiv RKT Crkve po pitanju referenduma o braku. Smatrati da vlastito vjerovanje u prirodne zakone znači mogućnost nametanja takvog mišljenja drugima u okvirima građanske države je upravo ono što je u suprotnosti s idejom građanskog društva. Vjernici svih vjeroispovijesti imaju pravo živjeti svoju vjeru i postupati u skladu s njom, ali nemaju pravo nametati vlastiti svjetonazor drugim ljudima niti ih osuđivati zbog njihovog svjetonazora.