Moje ime je Aron. Živim u Zagrebu i roditelj sam (skoro sad pa) četverogodišnje curice. Zamoljen sam da u kratko objasnim zašto (kao roditelj) mislim da je važan građanski odgoj i sve što pod njega spada. Odmah želim naglasiti da nisam nikakav stručnjak za obrazovanje niti ću lamentirati o njegovom sadržaju, modulima i ljudima koji bi ga predavali. Ono o čemu želim govoriti ovdje je potreba za takvim predmetom u obrazovnim institucijama uopće.
Danas smo svjedoci da su svi, a pogotovo mladi i djeca prilično otuđeni. Svi su na laptopima, mobitelima, tabletima, fejsbucima i čini se da su nam sve informacije na dlanu i da nam više od toga ne treba. Sve što trebam zguglam. To je velikim dijelom istina, no problem je kada ne znate što tražiti i kada se neke stvari ne mogu zguglati. Govorim ovdje o građanskim dužnostima, osjećaju za nepravdu, porivu za djelovanje i solidarnost, političkoj pismenost, društvenoj odgovornosti, spolnoj slobodi i otvorenosti duha i dijaloga. Sve nabrojano zvuči jako poznato mada nitko (ne samo djeca) neće moći do kraja objasniti što to točno znači, a da ne ode u načelne stavove i idealiziranje. Ovo su samo neki od elemenata koje bi trebale činiti građanski odgoj i kroz koje bi buduće generacije na taj način mogle posjepišiti naše društvo.
Mnogi se protive ovom predmet, smatraju ga opterećenjem za djecu,nastavnike, državu i misle o da su to bogomdane stvari koje se uče doma. Nažalost, svakodnevno smo svjedoci da to nije tako (primjera ima previše) i da je takva vrsta obrazovanja neophodna. Primjerice, moje dijete ide u vrtić i jednom prigodom sam vidio u hodniku vrtića zapaljenje svijeće i pisalo je iznad sjetimo se Vukovara. Nemam ništa protiv sjećanja na Vukovara (dapače), ali zar nije pomalo Monty Paytonovski da se djeca koje su rođenja 2011. godine (pa nadalje) „sjećaju“ Vukovara. Osim što su premali, postavlja se i pitanje zašto. Nije li vrtić mjesto gdje se djeca kroz igru razvijaju i uče ponašanju u kolektivu, dijeljenju i općenito socijaliziranju? Ne vidim kako sjećanje na Vukovar (kojeg nemaju) tu doprinosi…
Upravo ovaj primjer (a ima ih puno) su pokazatelj da smo društvo koje je zarobljeno svojom prošlošću i koja stavlja te iste okove i na svoju djecu. Želimo li to svojoj djeci, da žive duhove prošlosti ili želimo da uče o tome kada to bude primjereno njihovoj dobi i da učenje o tome vodi ka kritičkom mišljenu temeljeno na činjenicama gdje će događaji kao rat, Vukovar i sva ostala stradanja biti nepojmljiva i (za njih) neka daleka prošlost koju nitko ne želi ponoviti i koja nikada neće biti osnova za osuđivanje drugih samo zato jer su pripadnici tih drugih. Ja sam siguran da većina ipak želi ovo drugo svojoj djeci.
Građanski odgoj (kako mu i samo ime govori) je potreban kako bi djeca kada jednom postanu punoljetna bila spremna participirati u društvu kao ravnopravni građani, kojim je dijalog glavna metoda za razbijanje tabua, stvaranje novih pravila i shvaćanja različitog od sebe. Ustaljivanjem takvog sustavnog programa u obrazovnom sustavu Hrvatske, na dugu stazu će dovesti do otvorenog društva, društva koje će znati osuditi nepravdu i znati razgovarati o problemima bez isključivosti lišen svake roditeljske, nacionalne, vjerske ili neke druge indoktriniranosti. To ne znači da mi kao roditelji/staratelji te djece nemamo nikakvu ulogu. Na nama je da potičemo određene teme sa našom djecom (primjereno njihovoj dobi) i da ih izazivamo da misle „svojom glavom“ čak i ako se to protivi našem uvjerenju. Djeca jesu naše najveće blago (zvuči otrcano, ali ako ste roditelj znate šta mislim), ali nisu naše male replike odnosno to ne bi trebale biti. Trebaju biti slobodne osobe, koje znaju kako se izboriti za svoja prava i jasno i bez straha (javno) artikulirati svoje probleme ili strahove unutar društva.
Osobno bih želio da moje dijete živi u društvu bez predrasuda, bez osjećaja bespomoćnosti, te sa osjećajem za jasnim upiranjem prstom na nepravdu načinjenu njoj ili nekome drugome, te da joj osjećaj za solidarnost, humanost i iskustvo drugačijeg ne bude samo klik na monitoru, ili fraza, nego stvarni način života tj nešto što joj dođe kao „normalno“. Ne znam da li će to uspjeti i hoće li mi se želja ostvariti, ali siguran sam da učenje i razgovor o tim i takvim temama u okviru službenog obrazovanja bi uvelike pomogao. Stoga da, smatram da je građanski odgoj potreban i da je potrebno o njemu puno razgovarati ali i krenuti. Sama priča neće napraviti ništa. Mora postojati politička volja (svakog na vlasti) da to krene za stvarno.Nadam se da će tako biti za dobro i boljitak svih nas.
Iz moje perspektive: Aron Pecnik, roditelj iz Zagreba