[wc_divider style=”solid” line=”single” margin_top=”” margin_bottom=””]
Povodom kampanje „Naučimo biti veliki“ razgovarali smo sa pravobraniteljicom za djecu doc. dr. sc. Ivana Milas Klarić. Za naš blog „Iz moje perspektive“ pravobraniteljica je odgovorila na pitanja GOOD Inicijative o dječjim pravima, njihovoj povezanosti sa Građanskim odgojem i obrazovanjem, kurikularnoj reformi i vezanim temama.
[wc_divider style=”solid” line=”single” margin_top=”” margin_bottom=””]
S kojim se vidom kršenja dječjih prava Ured pravobraniteljice najviše susreće?
Prateći opću razinu zaštite dječjih prava uočavamo slabosti u području ostvarivanja prava na roditeljsku skrb, ostvarivanju prava na zaštitu od svih oblika nasilja, obrazovnih prava, prava djece s teškoćama u razvoju, zdravstvenih, ekonomskih i drugih prava.
Dodatno se i problem siromaštva negativno odražava na ostvarivanje mnogih dječjih prava, primjerice u području obrazovanja, zdravlja, slobodnog vremena itd. U strukturi prijava našem uredu najčešće su prijave povrede osobnih prava djeteta, konkretno, prava vezana uz obiteljske odnose tj. susrete i druženja roditelja i djece tijekom i nakon razvoda braka roditelja. Druge po učestalosti su prijave kršenja prava u obrazovanju, a treće nasilje nad djecom i među djecom te zanemarivanje djece.
No, neovisno o prijavama, osobno smatram da se najviše krše participativna prava djece što se u praksi zasad još gotovo i ne prepoznaje kao kršenje prava. Djecu se vrlo rijetko doista pita što ona misle o stvarima koje ih se tiču i koje utječu na njihov život. Sudjelovanje djece u društvu moralo bi biti jače.
Cjeloviti podaci o strukturi prijava dostupni su u Izvješću o radu pravobraniteljice za djecu za 2014. godinu. U 2014. zaprimljeno je 1595 novih prijava povreda prava djece, što je za 159 više nego u prethodnoj godini. Od toga je najviše prijava povezanih s problemima u ostvarivanju roditeljske skrbi (390), na drugom su mjestu povrede obrazovnih prava (273), na trećem prijave nasilja nad djecom i zanemarivanja djece (263), zatim povrede zdravstvenih prava (257), što se uglavnom odnosi na roditeljsko odbijanje obveznog cijepljenja djece.
Koliko hrvatski normativni okvir prepoznaje važnost pravovremenog informiranja djece o njihovim pravima?
Pravo djece na obaviještenost o svim pitanjima koja se na njih odnose zajamčeno je Konvencijom o pravima djeteta. To pravo je prepoznato u brojnim propisima, primjerice onima kojima se regulira položaj djeteta u obitelji, u odgojno-obrazovnom sustavu, zdravstvenom, socijalnom i pravosudnom sustavu itd. Primjerice u Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi i pratećim propisima to je jedno od najvažnijih prava učenika. No, propisi su jedno, a praksa drugo. Pitanje je koliko doista razumijemo obveze koje proizlaze iz takvog normativnog okvira.
Na koji način informiranje djece može pomoći pri preveniranju kršenja njihovih prava?
Općenito, poznavanje vlastitih prava trebalo bi pomoći djetetu da bolje razumije svoj položaj u neposrednom okruženju i društvu, da se zna zauzeti za sebe i druge, da aktivno zagovara svoja i tuđa prava, solidarizira se s onima čija se prava krše, vrednuje svoje i tuđe postupke kroz prizmu ljudskih prava, poštuje prava drugih itd., što u cjelini pridonosi boljem poštovanju dječjih prava.
U konkretnoj situaciji, važno je da dijete zna koje su njegove obveze i prava (npr. u školi, kod liječnika, na sudu ili u policiji itd.), kome se može obratiti kad mu je nešto nejasno ili je u strahu ili je čak napadnuto i kakvu vrstu pomoći i zaštite može očekivati, tko mu treba pomoći, i slično.
U hrvatskom obrazovnom sustavu postoji neka vrsta građanskog odgoja i obrazovanja. Mislite li da je on adekvatan i dovoljan za povećanje svijesti djece i roditelja o dječjim pravima?
Prema informacijama kojima raspolažemo građanskim odgojem i obrazovanjem još nisu obuhvaćena sva djeca. Smatram da pravo na jednakost u pogledu stjecanja građanskih kompetencija ne smije ovisiti isključivo o entuzijazmu i inicijativi pojedinca i mogućnostima škole, a proces i način uvođenja mora biti praćen i evaluiran kako bi sva djeca dobila minimum potrebnih kompetencija. Zato smo proteklih godina u više navrata preporučivali Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u sve škole kao obveznog nastavnog sadržaja.
Iz kontakata s djecom uočavamo da ona nisu dovoljno informirana o dječjim i ljudskim pravima, kao ni o svojim odgovornostima u vezi s poštovanjem ljudskih prava. Stoga smo preporučili da odgojno-obrazovni radnici osmisle načine i aktivnosti kroz koje će djecu informirati i poučavati o dječjim/ljudskim pravima i odgovornostima.
Drago mi je da ističete važnost povećanja svijesti i djece i roditelja o dječjim pravima jer se ni roditelji ne snalaze najbolje u toj tematici, a slični su problemi uočeni i kod pokušaja uvođenja zdravstvenog odgoja u škole. Očito će biti potrebno osmisliti odgovarajuće informativne sadržaje i radionice i za roditelje, već u dječjem vrtiću te zatim u školi.
U tijeku je kurikularna reforma hrvatskog obrazovnog sustava. Što biste poručili njezinim dionicima; koje sadržaje vezane za domenu dječjih prava smatrate da je krucijalno uvesti u hrvatske škole kako bi se unaprijedio sustav zaštite dječjih prava?
U svojim dosadašnjim preporukama upućenim Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta predložili smo da se, upravo radi boljeg upoznavanja djece sa značenjem Konvencije o pravima djeteta, u svim školama redovito obilježava 20. studenoga, kao Međunarodni dan prava djeteta (dan kad je donesena Konvencija o pravima djeteta), kao i da MZOS i sve školske ustanove na svojim internetskim stranicama objave poveznice na stranicu Pravobranitelja za djecu namijenjenu djeci (azanas.dijete.hr) gdje se djeca mogu upoznati s dječjim pravima i Konvencijom o pravima djeteta, radom i ovlastima pravobraniteljice za djecu te radom Mreže mladih savjetnika pravobraniteljice za djecu – djece koja savjetuju pravobraniteljicu o zaštiti dječjih prava.
Osim uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja i učenja o dječjim pravima, predložili smo i obvezno uvođenje zdravstvenoga odgoja za svu djecu. Naime, prema Konvenciji o pravima djeteta dijete ima bezuvjetno pravo na znanje i informacije koje se tiču očuvanja njegovog zdravlja i nitko, pa ni roditelji ne smije djetetu uskratiti to pravo. Informacije o spolno prenosivim bolestima, načinima njihova prenošenja i zaštiti, kontracepciji, neprihvatljivosti nasilja u adolescentskoj vezi, zaštiti od spolnog nasilja i zlostavljanja, rizicima preranog stupanja u spolne odnose, neprihvatljivosti homofobije te odgovornom spolnom ponašanju moraju doći do svakog djeteta i to je minimum koji država mora jamčiti i osigurati.
Također smatramo svrsishodnim djeci koja ne pohađaju vjeronauk u školi osigurati alternativni nastavni sadržaj kako bi se za sve učenike ujednačila ponuda nastavnih sadržaja u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu. Zbog toga smo još 2011. godine Vladi RH uputili preporuku da uvede alternativni program vjeronauku.
Ističem da je za uvođenje novih sadržaja nužno da nastavnici koji će ih realizirati budu prethodno dobro pripremljeni i dodatno educirani za provođenje programa, da imaju osigurane stručne priručnike i stručnu podršku Agencije za odgoj i obrazovanje.
U kojoj mjeri Ured pravobraniteljice surađuje s odgojno-obrazovnim ustanovama u informiranju i educiranju djece o njihovim pravima i načinima postupanja u slučaju kršenja istih?
S odgojno-obrazovnim ustanovama često surađujemo te se u skladu sa svojim mogućnostima uključujemo i u informiranje djece o dječjim pravima, a objašnjavamo i ulogu i način rada pravobraniteljice za djecu. Najdraži su nam susreti s djecom koji se odvijaju u našim uredima u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. No, i u našim redovitim obilascima odgojno-obrazovnih ustanova (predškolskih ustanova, osnovnih i srednjih škola i učeničkih domova) moji suradnici i ja susrećemo se s djecom, govorimo im o njihovim pravima iz Konvencije o pravima djeteta i o tome kome se i kako mogu obratiti radi zaštite svojih prava.
U svim kontaktima s odgojno-obrazovnim ustanovama naglašavamo važnost da se u okviru odgojno-obrazovnih sadržaja djecu sustavno poučava o njihovim pravima i načinima njihove zaštite.
Iz Vašeg iskustva, u područjima poput edukacije o građanskoj kompetenciji među djecom i mladima, koliko je važna uloga civilnog društva? Postoje li neki inozemni primjeri dobre prakse u kojima škola zajedno s udrugama provodi programe ili projekte edukacije djece o njihovim pravima te jesu li takvi modeli potrebni Hrvatskoj?
Smatramo da je edukacija kojom se razvija građanska kompetencija već od rane dobi važna sastavnica demokratskog društva koja bi trebala pridonijeti tome da mladi ljudi budu aktivni građani koji će svojim ponašanjem i djelima podržavati vrijednosti demokracije i ljudska prava. Međutim, osim stjecanja znanja, ona zahtijeva i razvoj stavova i prihvaćanje vrijednosti, stjecanje određenih vještina, aktivan odnos prema društvenoj okolini, spremnost na angažiranje i slično.
Naš odgojno-obrazovni sustav, koji je uglavnom orijentiran na stjecanje znanja, treba podršku u ostvarivanju ovih drugih komponenti, naročito emocionalne i konativne, a tu vidim prostor za djelovanje udruga koje mogu obogatiti ovaj proces različitim oblicima neformalnog učenja, istraživanja prakse, volontiranja itd. No, o tome u kolikoj mjeri i kako će se to ostvariti trebaju odlučiti Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta i Agencija za odgoj i obrazovanje.
Nemam dovoljno informacija o inozemnim modelima, ali uspješne inicijative pojedinih hrvatskih udruga u području odgoja i obrazovanja već su pokazale da je takva suradnja moguća i korisna.
Postoji li nešto što biste poručili djeci, roditeljima, nastavnicima i donosiocima odluka vezano za uvođenje novog kurikuluma građanskog odgoja i obrazovanja u škole iz perspektive zagovarateljice dječjih prava?
Jedan od ciljeva građanskog odgoja i obrazovanja je aktivno sudjelovanje djece u razredu, školi, zajednici što je u suglasju sa Konvencijom o pravima djeteta. Stoga bi svakako bilo poželjno da se i djeci kao krajnjim korisnicima da prilika da izraze svoje mišljenje o takvome programu.
Smatramo također kako su kompetencije nastavnika za građanski odgoj i obrazovanje temeljna pretpostavka za uvođenje ovog predmeta u formalni sustav odgoja i obrazovanja. Svjesni smo da fakulteti ne obrazuju nastavnike za ovo područje. Stoga očekujemo da će se pravovremeno stvoriti svi kadrovski uvjeti te da će nastavno i stručno osoblje dobiti potrebnu razinu edukacije i daljnjeg kontinuiranog stručnog usavršavanja. Riječ je o području koje je vrlo dinamično pa se i edukacija nastavnika mora tome prilagođavati i držati korak s promjenama.
Iz moje perspektive: doc. dr. sc. Ivana Milas Klarić, pravobraniteljica za djecu