Uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u hrvatske škole nužan je uvjet za demokratizaciju društva, ali ne i dovoljan. Želimo li građane i građanke koji će razumijeti i živjeti demokraciju, apsolutno je krucijalno demokratizirati škole.
U posljednje vrijeme svjedoci smo različitih istraživanja, medijskih natpisa i poduhvata građana koji eklatantno demonstriraju demokratski deficit, ne samo mladih, već i cjelokupnog pučanstva Hrvatske. GOOD inicijativa koja se zalaže za kvalitetno građansko obrazovanje u hrvatskim školama, inzistira na još jednom zahtjevu koji je često nevidljiv i nečujan u javnosti – potrebno je demokratizirati škole. Potrebno je od škola koje trenutačno funkcioniraju vrlo hijerarhijski, neinkluzivno i neresponzivno, stvoriti prave učionice demokracije. Vijeća učenika i vijeća roditelja moraju prestati biti ukras i kvačica koja se stavlja na kraju godine kada se Ministarstvu predaje izvješće o radu škole. Ravnatelji se moraju početi ponašati kao koordinatori, ne upravitelji. Nastavnici bi trebali zajednički osmišljavati najbolje pristupe za stvaranje poticajne kline u školama.
Samo na taj način moguće je iskoristiti maksimalno kompetencije koje će učenice i učenici dobivati građanskim odgojem i obrazovanjem. Uvedemo li građanski odgoj i obrazovanje kao predmet u sustav koji je dijametralno suprotan vrijednostima od onoga za što se građanski odgoj i obrazovanje zalaže, doći će do konfuzije i povrat kompetencija će biti niži. Ta kognitivna disonanca proizvest će kontraefekt među učenicima jer će vidjeti kako znanja, vještine i stavove nemaju gdje primijeniti, odnosno da nije potrebno razvijati kompetencije jer cijeli sustav funkcionira nedemokratski.
Neki će reći kako je sve ovo divno i krasno, no kako to izvesti. Kako uistinu demokratizirati školu? Mišljenja sam da je i za to potrebno obrazovanje. Obrazovanje ravnatelja jedno je od prih koraka. Susjedna Slovenija čiji je model škole za ravnatelje naveliko i naširoko hvaljen od strane relevantnih dionika obrazovne politike na europskoj razini, mogla bi nam biti uzor. Ravnatelje moramo opremiti vještinama vođenja, konzilijarnosti, projektnog razmišljanja i strateškog planiranja. Potrebno je uspostaviti sustav inicijalne i permanentne edukacije koji će kandidate, al i postojeće ravnatelje, usmjeriti na put življenja demokratskih vrijednosti. Ravnatelji moraju prestati biti izvršna, zakonodavna i sudbena vlast, te moraju početi upravljati školom u suradni sa školskim odborom i drugim postojećim tijelima.
Nadalje, Agencija za odgoj i obrazovanje mora početi nuditi nastavnicima usavršavanja iz područja tzv. distributed leadership kako bi preuzeli aktivniju ulogu u upravljanju školom. Osim toga, nužno je raditi i s roditeljima te im objasniti kako su oni važna spona škole i zajednice. Sve bi ovo, bar ako je suditi prema inozemnim iskustvima, trebalo stvoriti poticajnije okruženje za učenike i učenice koji bi naučena znanja i vještine iz domene građanskog odgoja i orazovanja mogli izravno primijeniti. Sustav koji učenike uključuje u procese donošenja svih relevantnih odluka te im na svakodnevnoj razini daje do znanja kako je kultura dijaloga jedna od ključnih stavaka demokracije, potiče njihovu aktivnu participaciju u kasnijoj životnoj dobi. Takvo ponašanje postaje usvojeno te se vrlo lako transliterira na druge aspekte socijetalne i političke sfere.
Iz svih ovih razloga, upravu demokratizacija škole i stvaranje školske klime uvažavanja svih glasova, neovisno koliko mali bili, treba biti apsolutni prioritet hrvatske obrazovne politike.
Iz moje perspektive: Marko Kovačić, sociolog iz Zagreba