Kuća ljudskih prava Zagreb u travnju je objavila izvještaj Ljudska prava u Hrvatskoj: pregled stanja za 2019. Izvještaj daje uvid u kršenja, probleme i izazove u području zaštite i promicanja ljudskih prava u Hrvatskoj tijekom prošle godine koja su zabilježena temeljem sustavnog cjelogodišnjeg praćenja i prikupljanja informacija od civilnog društva i akademske zajednice.
Iako se izvještaj referira na 2019. godinu, a objavljen je u trenutku globalne pandemije koronavirusa, čiji je utjecaj na ljudska prava već sada bez presedana, on daje pregled sustavnih problema za koje je izgledno da će, upravo zbog zdravstvenih, ekonomskih i društvenih posljedica panedemije, postati još veći izazov za ostvarivanje ljudskih prava.
Posebno poglavlje posvećeno je stanju u obrazovanju u Hrvatskoj, to jest obrazovanju kao temeljnom ljudskom pravu. U tom smislu, poglavlje o obrazovanju u Hrvatskoj obuhvaća četiri dimenzije prava na obrazovanje – dostupnost, pristupačnost, prihvatljivost i prilagodljivost.[1] Dodatan fokus stavljen je na građanski odgoj i obrazovanje, to jest edukaciju o ljudskim pravima, koja je također ljudsko pravo.
U kontekstu prihvatljivosti obrazovanja, koje podrazumijeva obvezu države da osigura kvalitetan odgoj i obrazovanje prema određenim standardima, iz mnogih pokazatelja i statističke usporedbe podataka s drugim državama zaključuje se da opća kvaliteta obrazovanja u Hrvatskoj još uvijek predstavlja izazov. Tako prema pokazateljima Svjetskog gospodarskog foruma, kvaliteta obrazovanja u Hrvatskoj zauzima 112. mjesto od 137 država, a PISA testovi pokazuju da su učenici u Hrvatskoj u čitalačkoj, matematičkoj i prirodoslovnoj pismenosti ostvarili niži rezultat od OECD – ova prosjeka[2]. Istraživanje mladih u Hrvatskoj[3] pokazalo je da je prosječna ocjena koju mladi daju kvaliteti obrazovanja u Hrvatskoj – 3.2. U usporedbi s podacima ranije, nalazi istraživanja upućuju da u posljednjih šest godina nije došlo do poboljšanja sustava obrazovanja, nego je postojeći sustav nastavio generirati osrednje (ne)zadovoljstvo mladih kvalitetom obrazovanja.
Na kvalitetu obrazovanja negativno utječu i problemi u ostvarivanju pristupačnosti obrazovanja. Pristupačnost obrazovanja podrazumijeva obvezu države da osigura resurse, financira, podupire i osniva odgojno-obrazovne ustanove. Tu je i dalje velik problem zastarjela ili neadekvatna infrastruktura škola, nedostatak opreme za rad, ali i nedostatak zaposlenih u stručnim službama škola, i u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju, ali i nedostatak nastavnika za određene predmete.[4] Također, i dalje imamo premali broj sati nastave u osnovnim i srednjim školama. Na broj sati nastave, a time i kvalitetu obrazovanja, utječe i rad škola u smjenama – još 822 škole u Hrvatskoj rade u dvije smjene, njih 14 u tri smjene, a 21 škola ne radi u smjenama nego u kontinuitetu tijekom cijelog dana.[5]
I u 2019. godini plaće učitelja i nastavnika niže su od prosječne plaće osoba sa završenim tercijarnim obrazovanjem, zbog čega je s početkom školske godine 2019./2020. pokrenut i štrajk zaposlenika u školama nezadovoljnih visinom koeficijenta na složenost posla. Nakon što je uslijedio dio povećanja, ostatak povećanja visine koeficjenta na složenost posla zaposlenima u školama trebao bi nastupit u slijedećem razdoblju, čime se nakon dugo vremena financijski više ulaže u obrazovne djelatnike kao glavne nositelje promjena u obrazovnom sustavu o kojima ovisi kvaliteta obrazovanja.
U kontekstu prilagodljivosti obrazovnog sustava, Hrvatska postiže slabe rezultate u području cjeložvotnog učenja i ispod je prosjeka EU u postotku sudjelovanja odraslih u cjeloživnotom učenju. Također, razina digitalnih vještina je niska, što značajno utječe na daljnje obrazovne šanse pojedinaca i razvoj kompetencija, a samim time i na zapošljivost.
Zbog rezultata obrazovanja koji su ispod prosjeka EU u Hrvatskoj, osobito u ranom i predškolskom obrazovanju, osnovnim vještinama, stjecanju visokog obrazovanja, obrazovanju odraslih i relevantnosti strukovnog obrazovanja, Vijeće Europske unije u 2019. Hrvatskoj je dalo posebnu preporuku da provede reformu sustava obrazovanja i poboljša pristup obrazovanju i osposobljavanju na svim razinama te njihovu kvalitetu i relevantnost za tržište rada.[6]
U rujnu 2019. u sve škole je uvedena ‛Škola za život’, koja je predstavljena kao reforma sustava obrazovanja. Međutim, problemi pri uvođenju ‛Škole za život’ su brojni – od problema u nabavci materijala i opreme do nedovoljnog ulaganja u edukaciju i pripremu nastavnika. Najveći dio ove intervencije u obrazovanje je promjena kurikuluma, uvođenje međupredmetnih tema te osuvremenjavanje metoda učenja i poučavanja i opremanje povezano sa prelaskom na više korištenja digitalnih sadržaja u nastavi. Stoga zabrinjava uvođenje i predstavljanje ‛Škole za život’ kao cjelovite reforme obrazovnog sustava, dok ona ne uključuje cjelovite promjene, poput ujednačenosti infrastrukturnog standarda škola, osiguranja jednosmjenske nastave, produženog boravka, obroka, pomoćnika u nastavi te osiguranja jednakog pristupa i osiguranje kvalitete obrazovanja za sve.
U kontekstu dostupnosti obrazovanja za sve, zabilježeno je da i u 2019. godini i dalje postoje značajne razlike u dostupnosti obrazovanja, posebice između razvijenih urbanih područja i onih manje razvijenih ruralnih. U pojedinim manjim gradovima i ruralnim područjima nedostaje organiziranog prijevoza do škola. Učenicima koji žive u ruralnim, prometno nepovezanim mjestima otežan je i pristup pojedinim izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima. Te okolnosti utječu na školski uspjeh i vertikalnu prohodnost po obrazovnom sustavu. Zabrinjava i još uvijek prisutna segregacija Roma u obrazovnom sustavu te neprovođenju provjere kvalitete obrazovanja u segregiranim razredima. Blaži kriteriji obrazovanja koji se primjenjuju u većinski romskim razredima rezultiraju nesrazmjerošću u općem znanju, što doprinosi stvaranju obeshrabrujućeg okruženja za nastavak obrazovanja Roma. Mnoga romska djeca nisu mogla pohađati program predškole jer im lokalna samouprava nije osigurala prijevoz do institucija s predškolskim programom.
I dalje je prisutan problem sporosti u registraciji i pre-registracije manjinskih škola u kojima se nastava odvija po modelu A. Registracija i dozvole za takve škole kontinuirano kasne, a Ministarstvo znanosti i obrazovanja nije aktivno po tom pitanju. Za određene školske predmete nema dostupnih obrazovnih materijala za programe na jezicima i pismima manjina, dok većina nastavnika nema didaktičke priručnike i obrazovne resurse.
Kao i prethodnih godina, stopa ranog napuštanja školovanja u Hrvatskoj vrlo je niska. Ipak, razlika u toj stopi između učenika bez invaliditeta i učenika s invaliditetom jedna je od najvećih u EU. Pomak u dostupnosti školovanja napravljen je podmirivanjem troškova udžbenika za sve učenike u osnovnim školama iz državnog proračuna u 2019. godini.
Stanje u ranom predškolskom odgoju i obrazovanju djece karakterizira niska stopa sudjelovanja u ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju djece od njihove četvrte godine do početka obveznog obrazovanja. Tu se Hrvatska nalazi na začelju EU zemalja. Na dostupnost predškolskom odgoju i obrazovanju negativno utječe nedostatak osoblja i infrastrukture, a velike nejednakosti u dostupnosti nastaju jer je za financiranje ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja gotovo isključivo odgovorna lokalna uprava. Zbog takvog sustava financiranja, postoje velike regionalne razlike i dostupnost i kvaliteta predškolskog obrazovanja je znatno manja u siromašnijim regijama.
Građanski odgoj i obrazovanje
Iako brojna nacionalna istraživanja i dalje ukazuju na nisku kompentenciju djece i mladih u građanskoj, medijskoj i političkoj pismenosti, te unatoč preporukama međunarodnih tijela Hrvatskoj da uvede Građanski odgoj i obrazovanje (GOO) u sve škole, ni u 2019. GOO nije bio prioritet u reformi obrazovnog sustava, to jest i dalje nije uveden sustavno i kvalitetno u škole.
Uvođenjem ‛Škole za život’ u 2019. godini, GOO ostaje u svim osnovnim i srednjim školama kao međupredmentna tema zajedno s još 6 međupredmetnih tema. Provođenjem GOO-a kao međupredmetne teme ne osigurava se dovoljno vremena u nastavnom programu za kvalitetan razvoj građanske kompetencije učenika i učenica. Dodatno, u odnosu na prethodnu verziju kurikulum GOO-a je sužen sa 6 dimenzija na 3 domene. Zabrinjava nedovoljna i neejasna korelacija predmetnih kurikuluma s kurikulumom za međupredmetnu temu GOO-a te manjkavosti u sadržaju i konceptualnom okviru kurikuluma GOO-a, koji ne polazi od građanina kao subjekta te od građanskih prava i odgovornosti. Takav pristup dovodi u pitanje postizanje kvalitetnog ishoda učenja za demokratsko građanstvo i ljudska prava.
Također, zbog nedostatka definiranja vrednovanja postignuća GOO-a, bit će otežano efikasno praćenje provedbe, to jest utvrđivanje u kojoj mjeri izvedba međupredmetne teme zaista doprinosi građanskim kompetencijama učenika.
Uz to, Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Ministarstvo rada i Ured za udruge ni u 2019. godini nisu raspisali natječaj iz Europskog socijalnog fonda koji je bio usmjeren na jačanje kapaciteta organizacija civilnoga društva za provedbu programa građanskog odgoja i obrazovanja, iako je nekoliko puta bio najvaljivan protekle tri godine. Time je provođenje građanskog odgoja i obrazovanja dodatno oslabljeno, a udrugama koje se bave obrazovanjem nastavnika onemogućeno je da daju podršku u pripremi i provođenju GOO-a. Otežavanjem provođenja GOO-a u području formalnog i neformalnog obrazovanja, djecu i mlade se dodatno zakida za ključna znanja o ljudskim pravima i vještine potrebne za informirano i odgovorno funkcioniranje u suvremenom društvu.
U kontekstu društvenih problema netolerancije, govora mržnje, diskriminacije i nasilja motiviranog mržnjom, koji se u Hrvatskoj rješavaju samo reaktivno i površno, posebno zabrinjava marginaliziranje građanskog odgoja i obrazovanja u obrazovnom sustavu. Rezultat je da se djecu i mlade ne uči sustavno o njihovim temeljnim ljudskim pravima i solidarnosti, niti ih se potiče da aktivno sudjeluju u društvu, te djeca i mladih ostaju zakinuti za kompetencije u građanskoj, medijskoj i političkoj pismenosti.
Stoga je potrebno zajedničko djelovanje donositelja odluka, obrazovnih djelatnika i organizacija civilnog društva na sustavnom i kvalitetnom uvođenju građanskog odgoja i obrazovanja djece i mladih, usmjerenog na osiguranje uspješnijeg usvajanja relevantnih političkih i ljudsko-pravnih znanja, vještina i vrijednosti, pri čemu je nužno da se ti procesi odvijaju u demokratskom ozračju škole.
Promatrajući u cjelini stanje u pravu na obrazovanje u Hrvatskoj, zaključuje se da su sustavu obrazovanja potrebne cjelovite promjene koje moraju biti usmjerene na ujednačenost infrastrukturnog standarda škola, osiguranje jednosmjenske nastave, poboljšanje sustava pomoćnika u nastavi, ulaganja u obrazovne djelatnike kao glavne nositelje promjena u obrazovnom sustavu o kojima ovisi kvaliteta obrazovanja, te osiguranja jednakog pristupa i osiguranje kvalitete obrazovanja na svim razinama.
Za GOOD inicijativu pripremila Tina Đaković, Kuća ljudskih prava Zagreb
[1] Vidi: Tomaševski, K. Manual on Rights-Based Education: Global Human Rights Requirements Made Simple. Bangkok: UNESCO Bangkok., 2004. Dostupno na: https://unesdoc.unesco.org/ark:/48223/pf0000135168
[2] OECD, Hrvatska – Bilješka o zemlji – rezultati istraživanja PISA 2018. Dostupno na linku: https://mk0pisancvvocpocw453.kinstacdn.com/wp-con-tent/uploads/2019/12/PISA2018_bilje%C5%A1ka-o-Hrvatskoj.pdf
[3] Gvozdanović, et al. Istraživanje mladih u Hrvatskoj 2018/2019. Dostupno na: https://www.fes-croatia.org/fileadmin/user_upload/FES_JS_KRO-ATIEN_CROAT_WEB.pdf
[4] Europska komisija, Pregled obrazovanja i osposobljavanja za 2019: Hrvatska. Dostupno na: https://ec.europa.eu/education/sites/edu-cation/files/document-library-docs/et-monitor-report-2019-croatia_hr.pdf
[5] Ibid.
[6] Europska komisija, Preporuka za Preporuku Vijeća o Nacionalnom pro-gramu reformi Hrvatska i davanje mišljenja Vijeća o Programu konvergen-cije Hrvatske a 2019. Dostupno na: https://op.europa.eu/en/publi-cation-detail/-/publication/52508716-8849-11e9-9369-01aa75ed71a1/language-hr