Metodu „nasilje za nasilje“ ne zaslužuju ni učitelji, ni djeca, ni roditelji

Prosocijalno ponašanje kod djece je ono utemeljeno na društvenim vrijednostima, kojim društvo nastoji formirati dijete. Najčešća takva ponašanja su dijeljenje s drugima, suradnja i pomaganje. Na suprotnoj strani od prosocijalnog ponašanja nalazi se agresija – jedan od oblika antisocijalnog ponašanja (Vasta, Haith,Miller, 2005.). Agresivna ponašanja mogu se podijeliti u skupine s obzirom na njihov oblik i funkciju, odnosno, postoji verbalna, tjelesna, instrumentalna (agresivan postupak radi pribavljanja nečega za vlastitu korist) te neprijateljska agresija (namijenjena nanošenju boli ili štete) te osvetnička agresija (javlja se kao odgovor na tuđu agresiju).

Već duže vrijeme, svjedočimo propadanju sustava vrijednosti prosocijalnog ponašanja (spremnost na dijeljenje s drugima, pomaganje i suradnja pod utjecajem društvenih i okolinskih činitelja). Tome u prilog ide i događaj u Tehničkoj školi u Čakovcu.

Svjedočanstva učitelja, nastavnika i profesora koji progovaraju o nebrojenim oblicima i vrstama nasilja koje trpe od svojih učenika, uistinu su preplavljujuća i uznemirujuća. To su verbalne, emocionalne i fizičke prijetnje i napadi i potrebna je najstroža osuda. Ali, osuda nije dovoljna, treba mijenjati sadržaje i način rada s učenicima.

Kada bismo zamolili učenike, vjerojatno bi i oni mogli progovoriti o različitim oblicima i vrstama nasilja kojima svakodnevno svjedoče u svojim obiteljima, učionicama, školskim igralištima, vezama, ali i on-line svijetu. Istraživanje koje su provele Novak, Ferić, Kranželić i Mihić krajem 2017. godine, na reprezentativnom uzorku od 4821 mladih u dobi od 14 do 19 godina na području grada Zagreba, pokazalo da je 14,5 % barem jednom u životu ozbiljno je razmišljalo o počinjenju samoubojstva, 9,4 % izradilo je plan suicida te njih 4,4 % izvještava da je pokušalo suicid. Uz to, ovo istraživanje ukazalo je i na nisku privrženost školi (više od 60 % učenika uglavnom ne voli ići u školu i misli da je sadržaj većine predmeta nezanimljiv) te na druge brojne rizične čimbenike kod mladih (markiranje, konzumacija duhanskih i alkoholnih proizvoda, zlouporaba droga, kockanje i klađenje, vršnjačko nasilje i nasilje u vezama, internalizirane poteškoće).

Dodatno zabrinjavaju izjave ministrice Divjak u kojima se navodi da „roditelji  nemogu pobjeći od toga da su oni ti koji odgajaju svoju djecu“. Želimo istaknuti da velika većina želi dobru suradnju te kvalitetno i moderno obrazovanje za svoju djecu. Dva velika prosvjeda vezano za kurikularnu reformu svakako to potvrđuju. Suradnja roditelja i škole je vrijedna i može biti značajan doprinos demokratizaciji škola. Istraživanja nedvojbeno pokazuju na veći broj pozitivnih učinaka na kvalitetu odgoja i obrazovanja djece kada je osigurano aktivno sudjelovanje roditelja. No partnerstvo roditelja i škole u velikom broju hrvatskih škola nažalost postoji samo formalno te je i dalje prisutan tradicionalni pristup gdje škola ima moć, a roditelj je uključen samo kada se dogodi incident ili problem.

Svi ovi utvrđeni prisutni rizični faktori kod naših mladih smanjuju vjerojatnost pozitivnih životnih ishoda.

Ugledni danski istraživač, Ruut Veenhoven, koji se bavi konceptom sreće na uzorku od 32.000 sudionika (World Database of Happines) zajedno sa svojim suradnicima,utvrdio je direktnu povezanost zadovoljstva sobom i demokracije. Još konkretnije, jedna od najvećih korelacija sa osjećajem sreće je razina dobrog upravljanja, ekonomskog napretka te vladavine prava koja vlada u državi. Stoga, ne čudi i da upravo skandinavske zemlje, na čelu s Danskom imaju najsretnije građanine i građanke na svijetu.

Problemi u našoj zemlji su jasni i bez da ih ovdje navedemo, ali s obzirom da se kao stručnjakinje i stručnjaci želimo obratiti Vladi Republike Hrvatske, Ministarstvu znanosti i obrazovanja te Agenciji za odgoj i obrazovanje, te izreći da smatramo da je ključno da se konačno krene raditi na kvaliteti, a ne na formi i administraciji. Ponavljamo, opravdanja za agresiju ne smije biti i ona treba biti najstrože osuđena. Ipak, želimo skrenuti pažnju da se proces demokratizacije škola u Republici Hrvatskoj nije dogodio. Dobro upravljanje (transparentnost, participacija, učinkovitost, odgovornost, predvidivost) – ne postoji, niti kao sustav vrijednosti, niti kao metode rada. Zadnje što sad ovo društvo treba je nastaviti njegovati pristup „podijeli, pa vladaj“ gdje će se učitelji, roditelji i učenici gledati preko „nišana“. Nagrada i kazna, kao pristup, najniža su razina obrazovanja. Posljedice godina nedjelovanja i zanemarivanja važnosti razvoja građanske i društvene kompetencije prelamaju se preko leđa učitelja, učenika i roditelja.

Smatramo da je ključno da se konačno krene u provedbu sveobuhvatne reforme obrazovanja te da se kroz taj proces podrži razvoj okruženja za uključiv proces donošenja odluka na razini odnosa dijete – roditelj – škola.

Na taj način ćemo doprinijeti da u društvu povećamo osjetljivost te osiguramo pravovremenu reakciju na sve oblike nasilničkog ponašanja kako bi škole i zajednice bile sigurna okruženja u kojima je moguć osobni rast i razvoj te pozitivan društveni doprinos.